Pero mojih misli, krvlju tinte okaljano,
Britka sabljo žive riječi, Tišinom kovana,
Gorje pokopanih nadanja, grobom rođeno,
Vječna neopipljivosti gorućih istina;
Bezglasno zazivam ime vaše.
Koga drugog da nazivam spomenom utjehe?
Tko će jekom dodira voditi moje pero
Dok po neumitnoj bjelini krvari grijehe
Što raspara ih šutnja vjekova, jer oporo
Lice pravde slijepo je, dah joj crn?
Prečasne Muze, kćeri Groma, zazivat’ ne ću,
Tih devet zlatnih struna Apolonove lire –
Njihovi prsti niti slavnih era raspliću,
A meni bol, čežnja prošlosti duhom navire.
Struna il’ je tiha, il’ prepukne.
Da zovem Jedinoga, što nad nebesima sja,
Boga Abramova, Milosnog Oca Vječnosti?
Zašto, o zašto, kad oni koje obavija
Gust pleter mojih versa, ove riječi blijedosti,
Zbog Njega živote izgubiše?
Noć. Bujnost zapaljene tmine, dodirom teče
Kao kaplja šutnje razlivena po beskraju.
Noć. Utjelovljenost beznađa, u tom smiraju,
Otupjelom savješću uzdahe boli siječe.
Zvijezde, oči anđela, zgasnuše.
Rekoše jednom kako tiha prisutnost mraka
Nije ništa više nego odsustvo svjetlosti.
Ali, u koliko se tih noći bez krjeposti
Nade, rodi goruća iskra, plamena zraka,
Ražareno svjetlo na raskrižju?
I u koliko će istih takvih crnih noći
Plameni jezici, nit mira u rodnom domu,
Sljedbenici Poniznog, utjehe nemoćnomu,
Djeca Siromaštva, dobri fratri, nebu poći,
Koliko će iskri bit’ zatrto?
Bože, o Bože Svevišnji, zašto tvoja premoć
Iz etera nebesnih odaja, rajskog visa
Slave, Vjekovječne Tišine zvjezdana krijesa,
Na vjerne službenike svoje neminovnu noć
Prosipa, umjesto blagoslova?
Na kamenu rođeni, kamenom pokriveni,
Krš oplodili Riječju, krš krvlju poškropili,
Narod svoj tješili, za narod svoj se borili,
Neretvom pojeni, Neretvom i oplakani,
Bezimen drhtaj u jeci šutnje.
Ubiše ih, ubiše, ubiše fratre naše,
Proždriješe ih silni jezici bezglave zmije.
Nema ih, nema i nema, dah nad njima bdije,
Zapaljen dah Behemota što nage im duše
Smrću liši životnosti tijela.
Kome su sagriješili oni koji mir slave?
Što učiniše oni koji istinu poje?
Čime zavrijediše mukom zreti dane svoje,
U sne smrti utonuti, umorni od jave,
Ne habitom; bolom obgrljeni?
Bože, dodirnu li glas moj tvoje svete skute?
Smislu besmisla, zašto uzalud te dozivah?
Gorki razdor duha reče – pjevaj; i ja pjevah,
Ali riječi moje sad hladnoćom samo šute.
Orfejevim pjevom tama diše.
A tada, nadnaravnost bijeloga svjetla bljesnu,
Duhom mi propara, a padne veo tišine,
Pogledom Eje rastvori se koprena sjene;
Zjene, slijepe slobodom krinke, sjedinjenu snu
Dveri rastvore, prizor im sine:
Ponoćni osvit, prozračnost zgusnutoga zraka,
Poljanu Obzorja ispunja dubina mraka;
Mir. Krhotinama smrti odjeci bezglasja
Zlatovez pletu. Glasnom šutnjom zemlju obasja
I nebo, Šezdeset Šest križeva.
Na svakom od njih u kruti kamen uklesane
Riječi bijele, riječi jednake, riječi besane;
Kao Zakona Deset pisane pismom istim,
Tvrdi natpis krvlju progovara glasom čistim:
Nije On Bog mrtvih, nego živih.
Dragan Boban
2.e r., Gimnazija fra Grge Martića Mostar