Ima jedan Brijeg, Brijeg na vrhu grada Na njem stoji crkva   Visoka, kamena, nepomična   Ne krije se od pogleda svojih građana Njezina ljepota i raskoš Vide se iz

Pero mojih misli, krvlju tinte okaljano, Britka sabljo žive riječi, Tišinom kovana, Gorje pokopanih nadanja, grobom rođeno, Vječna neopipljivosti gorućih istina; Bezglasno zazivam ime vaše.   Koga drugog da nazivam

S tvoga križa, Isuse, Pet rana svijetli se Dušu moju dotičeš Rane sve iscjeljuješ.   Samo za te, Isuse, Dušu, tijelo predajem Ljubav tvoja silna je Mene ljubiš i sav

Kada bih mogao izreći još nekoliko riječi na zemlji, kroz moje usne bi ponizno prokliznule ove. Sve to znaju oni koji me imaju dok me nema i koji me nepomičnog

Pričat ću vam iz srca po pučki Fratre naše pobili su mučki Zlo vam ide dođoše im glasi Koji god može neka se spasi   Na svomu mi smo i

Jednoga tužnog dana godine četrdeset pete nad Široki Brijeg nadvila se tama. Zločina strašnog franjevci su bili mete, ta neizmjerna žalost i tvrdi hercegovački kamen slama.   Bliski kao braća,