04. ožujka, 2024.

JEDAN OD NJIH

WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Kada bih mogao izreći još nekoliko riječi na zemlji, kroz moje usne bi ponizno prokliznule ove. Sve to znaju oni koji me imaju dok me nema i koji me nepomičnog ipak drže živim.

Bio sam beskorisni sluga, ali sam svoju cjelovitu malenost utisnuo u služenje Bogu. Nisam znao što me čeka s druge strane, a još sam manje očekivao ono što se stvarno imalo dogoditi. Provodio sam dane u hladnu podrumu, sjedinjen u molitvi s braćom, razgovoru s Bogom i sa samim sobom. Grčevito sam tražio samo mir, a svijet se nemirom igrao ljudskim životima.

Najednom sam, prije zalaska Sunca, bio jedan on njih. Jedan od onih po koje su došli. Riznica posvećenih nije bila pogođena slučajno. Vjerojatno su došli ubiti duh, ali ubili su samo moje tijelo i tijela moje manje braće. Umrtvljeno tijelo pokušavao je, još uvijek, vezati bijeli pojas, ali zemljom više nisam prošao. Božjem sam oku bio odviše blizu, a ljudsko je moglo zaplakati u spoznaji zemaljske malodušnosti. Moja je stolica ostala prazna, a glas istrošen, umuknut i neponovljen. Vatra, uz koju smo grijali promrzle ruke, ubrzo je dogorjela. Samo je ostao spomen na nevinu gorljivost naših srdaca.

Jutra su svitala i bez nas, a dani prolazili jednako brzo. Uhvatljiva je bila tek pomisao na ono što nam se dogodilo, a oni koji su je uhvatili mogli su je zaboraviti ili sačuvati za sjećanje. Nama je, bilo kako bilo, zemlja bila tek kratko pristanište.

Nisam, poput Pavla, uspio reći da mi je živjeti Krist, ali sam to živio u skromnosti svoga srca. Umrijeti je, svakako, bio moj dobitak. Mogao sam iskusiti potpunu bliskost s Onim kojemu sam služio i na zemlji. Za one koji su smrt držali krajem mogao sam, poput Isusa, tražiti oprost jer ne znaju što čine. Mnoge su stolice ostale prazne, a pojasevi razvezani. Neka su nova lica izvirivala nad habitima, a naša su ostala nijema i bezbojna na slikama iznad imena. Šezdeset i šest više nije bio samo broj. Zaživjeli smo u riječima onih koji govore o nama, koji nam s vremena na vrijeme spomenu ime ili požele spokoj; živimo tamo gdje prolaze nove sluge Božje i ne brinu za sutra. Zaista, ne brinu.

Kao da i ima smisla briga čovječja. Urazumio sam i sam sebe gledajući kako umičem s lica zemlje. Bespomoćan, ali i da nije tako, svojom moći ne bih srljao u više planove. Ako sam svoj život dao Bogu, neka mu On odredi vrijeme bivanja i nebivanja. Neka mu on odbroji dane. Ako sam se obukao u Njegovog slugu i ostavio sve, neka učini što hoće sa mnom. Ta od moga, samo mene ima. Neka mi veže pojas siromaštva, poslušnosti i čistoće, iako se sam sebi činim preslabim za sve. Ako me je moje ime činilo jednim od njih, neka sam i otišao zajedno s njima. Ni sada se ne bih oteo. Ako me i boli, neka me u patnji suobliči sebi. Na to sam spreman.
Ja sam jedan od njih, od manjih najmanji.

Iako nisam tu, evo me.

 

Irena Granić

Subscribe
Notify of

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x