O osvitu veljačanskih jutara,
kada se poljanama obično širi miris
raženog kruha hercegovačkih matera
i dok djeca još nevoljko ustaju,
zločinu krvničkom već bio je kraj.
Široki Brijeg nikada nije
bio tako uzak i tako tijesan,
tijesan za one što su
mu dali smisao, opstojnost, red.
Crkveno zvono nije zvonilo,
osloboditelji žurno u zajedničku raku
bacaju tijela hercegovačkih fratara.
Bosna Srebrena postala krvava
tih osloboditeljskih dana,
kad i fra Franjo s Komarde
i fra Lovro od starog Travnika
postaše glavni neprijatelji države.
Škole spaljene, samostani opljačkani,
crkve porušene, puk protjeran.
O, kako li je lijepo
svećenikom biti u državi novoj!
Danas kada nas žele žive pokopati,
napraviti kao da ne postojimo,
mi tražimo utjehu, tražimo spas od
pravih mučenika, bosanskih ujaka.
I moli se još ovaj vjerni narod
da njihove mučeničke kosti budu
uzdignute na čast svetoga oltara.
Darko Tusun
IV. a r., gimnazija Katolički školski centar »Petar Barbarić«, Travnik