Humac, 14. lipnja 2009. (Gojko Jelić / Vicepostulatura) – Borba hercegovačkih franjevaca za izlazak na vidjelo istine o njihovoj pobijenoj subraći traje još od prvih dana njihove smrti. Preko naredbi i preporuka, tihog rada u tajnosti, došlo se, nakon Domovinskog rata, do ustanovljenja Povjerenstva za pripremu kauze mučenika. Nedugo nakon toga rađa se Postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Postulatorom postaje fra Luca M. De Rosa, a vicepostulatorom fra Miljenko Stojić. Vicepostulatura najprije svoje sjedište ima u Mostaru, a potom na Humcu gdje je i sada.
U srpnju 2008. izlazi 1. broj glasila Vicepostulature pod imenom Stopama pobijenih. Glavni i odgovorni urednik je fra Miljenko Stojić. Od prvog broja ustanovljenje su rubrike: Iz ljetopisa, Podsjetnik, Povijesne okolnosti, Polja djelovanja, Stratišta, Svjedočanstva, Odjek u umjetnosti.
Ovih dana iz tiska je izišao 3. broj glasila koje slijedi dosadašnju uređivačku politiku, nudeći ovaj put puno bogatiji sadržaj.
Već sama naslovna stranica najavljuje temu broja obrađenu kroz nekoliko naslova. Dokument Općinskog povjerenstva Komunističke partije za Kočerin iznosi partizansko priznanje ubojstva fra Valentina Zovke i fra Andrije Topića na Kočerinu u svibnju 1945. U svome izvješću Sreskom komitetu u Mostaru, nakon što zaključuje da se situacija na ovom terenu pogoršala i da je milicija potpuno beskorisna, piše: »Povodom svega ovoga, na ovaj teren je došao drugi bataljon narodne odbrane, čijemu je štabu ovo povjereništvo kao i sekretar ove opštine iznio stav fratera u samom Kočerinu kao i njihov reakcionerski stav, na osnovu čega je navedeni bataljon likvidirao ove reakcionare pod kamuflažom neprijatelja/ustaško-četničkih bandi/. Prema našem uviđanju kod naroda vlada veliko ožalošćenje, mada je kroz narod prosvirano da su to učinile ustaško-četničke bande… Po ovoj tački uzeti su zadatci: da se održi zbor na sahrani ovih bandita, preko kojega će se ukazati narodu na zlodjela ustaško-četničkih bandi, kao i preko daljih konferencija ukazivati na reakcionarski posao, raskrinkavati ih, te na osnovu kojih će se dokumenata govoriti o bratstvu i jedinstvu…«
Glasilo donosi svjedočenje Stanka Zovke iz Širokog Brijega koji je bio u župnoj kući na Kočerinu u trenutku ubojstva ove dvojice fratara.
Posebno je zanimljiva priča fra Vinka Dragićevića, tadanjeg župnog vikara na Kočerinu, koji je nakon nekoliko prijetnji smrću, uz nagovor fra Valentina i fra Andrije, napustio župu. Fra Vinko danas kaže: »Pristao sam i otišao i evo me među živima nakon šezdeset godina produženog života. Bogu hvala i kućnoj čeljadi na Kočerinu!«
Rubrika Iz ljetopisa donosi pregled događaja vezanih za rad Vicepostulature, obilježavanje obljetnica ubojstva fratara kao i izvješće sa Znanstvenog simpozija – Stopama pobijenih održanog u Širokom Brijegu.
U rubrici Podsjetnik doneseno je glasovito Pastirsko pismo katoličkih biskupa izdano u Zagrebu 20. rujna 1945. koje analizira novu vlast, njezin novi sustav vrijednosti nametnut u tisku, odgoju, braku, školi, gospodarstvu, bolnicama. Biskupi pišu: »Tko može dokazati da su toliki na smrt osuđeni katolički svećenici uistinu zločinci, koji zaslužuju smrtnu osudu? Tako su na pr. u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu poubijani bez sudskog postupka svi franjevci, koji su se tamo nalazili – njih 28 na broju – premda nitko od njih nije uzeo ni puške u ruke, a kamo li se borio…« Hrvatski biskupi osuđuju širenje materijalističkog duha. Unatoč svim nevoljama, s pouzdanjem gledaju u budućnost jer se u pučanstvu probudio vjerski duh, osobito štovanje Majke Božje.
Rubrika Povijesne okolnosti donosi tekst Patnje hercegovačkih franjevaca 1945. –1990. iz pera prof. dr. fra Andrije Nikića s poimeničnim popisom imena hercegovačkih franjevačkih uznika, njih 91, i 225 godina, 4 mjeseca i 16 dana njihova dugotrajnog ubijanja, čamenja, mučenja i raspadanja u komunističkim zatvorima. U povijesti Hercegovine, gdje franjevci postoje i rade gotovo osam stoljeća, nije bilo toliko osuđenih franjevaca kao za vrijeme komunističke strahovlade.
Od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca njih 34 je službovalo na širokobriješkom samostanskom području. Fra Ante Marić donosi kratke životopise ubijenih fratara.
U zajedničkom naslovu Trojica s Križnog puta dr. fra Robert Jolić donosi iscrpan tekst o trojici, od 14 stradalih hercegovačkih franjevaca na Križnom putu. Fra Bruno Adamčik, profesor glazbe u širokobriješkoj gimnaziji, poznat je i po tome što je po naredbi provincijala fra Lea Petrovića fotografirao mnoge ljude, objekte i događanja. Prema osobnom kartonu u arhivu Provincije stoji da je ubijen 10. svibnja 1945. Za grob mu se ne zna. Fra Svetislav Markotić, rođen 1921. u Vitini, prema svjedočenju posljednji je put viđen u svibnju 1945. u partizanskom logoru u Mariboru. Fra Lujo Milićević rođen je 1919. u Studencima. Svjedoci govore da je u mariborskom logoru mogao spasiti život samo da je skinuo fratarski habit. Rekao je da se na njega zavjetovao i da će ga nositi do kraja života. Posljednji put ga je u mariborskom logoru, kao i fra Svetislava, vidjela jedna časna sestra.
Stradanje hercegovačkih fratara odavno je imalo odjeka u umjetnosti. U ovom broju glasila nalaze se radovi Mile Pešorde i Andrije Vučemila.
Glasilo zacijelo popunjava veliku prazninu u poznavanju povijesti stradavanja hercegovačkih fratara i svega puka te vrjednovanju njihove žrtve. Svako svjedočanstvo o njihovom životu, kao i izjave o postignutim milostima po njihovu zagovoru, doprinijet će uspješnosti postupka za njihovo proglašenje blaženima i svetima.
Podrobne obavijesti o glasilu, djelomične njegove stranice i cjelokupne stranice prošlih brojeva u pdf obliku, kao i načine kupovine i pretplate može se naći na stranicama www.pobijeni.info. One naravno sadrže i sve drugo čime se Vicepostulatura bavi.
SP, II, 2 (3), 2009.pdf