Izaći van, ići od ulice do ulice, od kuće do kuće, od brda do brda, a poglavito od fratra do fratra i to blistavo bijelo koje ih hrani i čuva.
Nitko nikada nije poznavao vrijeme koje je odredilo da ovi fratri pjevaju i ispod zemlje i odlaze i dolaze u sredinu naroda i rukom u ruci govore sa svijetom.
Ispod zvona svijeta ne nalaze više mira, samo šutke gledaju od postojanja do postojanja i pjevaju Ave Maria u blistavo smeđim habitima.
Ova tvrda crvena zemlja crne prste pruža i oni s njima dijele njihove boli i viču sa svim njihovim mrtvim crvenim sudcima koji ih vrebaju, uhode, koji gore i umiru, izjedeni svojim sićušnim životom od sumporna zadaha.
Njihove trule grudi mijenjaju se u kamene duše i oni drugi istupaju naprijed i na drugu večer njihove ruke.
Poneke rane fratri drobe svojim crnim rukama, poneke rane liječe pjesmom i nitko ne zna zašto se šezdeset i šest ruku dodiruju, oni koji žive u dalekoj prostranoj tami, u kojoj se samo svjetla pale, otvorena – vidljiva – svugdje.
Dio po dio, sloj po sloj drži ih Široki Brijeg i ovaj svijet i drži ih čvrsto skupljene oko tečne šutnje i ona posta gusto stiješnjena i onda je zemlja čula, kako vrijeme nikada ne umire i ostali su svijetli smiješci sa svijetlim očima potisnute k svojim kipovima koji kleče oko njih i prekrštena tama i živa, velika smrt.
Njihovi koraci idu pokraj vremena, pokriveni tolikim sklopljenim rukama.
Zdravko Luburić