»Sve mi se krv u žilama ledila od bure čabuljske. A volio sam uvik proliće podno svoga Briga. Zapravo, volio sam bosonog prić priko plićih dijelova Lištice, pa materi u kuću da raspametim i nju kad sam to već učinio sam sebi. Ne pitaj me koliko sam batina dobio. I novih cipela pokidao kroz nepotrebnu draču i smilje. Volio sam Božić. Od lita bi nekako imao šta iščekivati. A onda, kad to prođe, onda dođe opet ono dugo razdoblje tamnih noći u kojima nemaš radosti čekanja do Uskrsa. E, u tim noćima, ususret pakosnoj veljači toj, najsritniji bih bio da mi se krv ledila od bure. Ali nije…«
Stipe, dobri duh u kom vriju kameni geni, koji se pretaču u pitku vodu Hercegovu kad je u pitanju priča o njima. O onima što im dan počinje Zdravomarijom na usnama, koji trče na zvonjavu Angelusa i u svojim su prostorijama kao uvježbani vojnici u redu, na večernjem zovu Časoslova. Taj prgavi brko sa širokim osmijehom i vječno rastvorenih vjeđa na pojam nepravde, bio je moj pradjed. Odgojen šikarom poteškoća u životu. Dao bih sve da mogu zaviriti na postolje anđeosko pitajući svog zaštitnika Mihaela je li ga Šimun Petar pustio u dvore raja. To ću saznati kad mi duša dobije krila i odleti od brata magarca, a dotad ću razmišljati o jedinim parafraziranim riječima kojih se moj otac sjeća iz njegovih usta, usta čovjeka molitve i poezije. Iako ne pišem ove riječi podno Briga i čabuljska me bura otpuhala na zapadne strane, sam ću sebi odgonetnuti njihov zemaljski zalazak sunca, takav da se zapadnjačko sunce posrami. I onaj vječni »Fiat«, u ponovnu rođenju, u daleko ljepšim odajama od samoga neba iznad ponosna Briga.
Biti Brotnjak, a ne biti ogrnut Gospinim plaštem? Nemoguće. To vam dođe k’o Shakespeareov redak u međugorskom izdanju. Činjeničan. Živ. Znala je Majka i tada. Za malog poletnog Mariofila, iz Sivrićevih kuća, umjetnika koji nije imao priliku do kraja iskazati svoj dar. Jedino od njegove umjetnosti što je ostalo jest umijeće življenja. I to joj je bilo dovoljno. Rano je postao mio u njezinim očima da njega, samostanskoga šaljivdžiju, kao vikara pošalje u Domovinu. Onaj koji je kopao mrtve i bodrio žive, mjesto svoga počinka ne pozna. Možda je mučnija istina što se stanje duše protivnika vidjelo u mjestu počinka koje se i te kako dobro pozna. U maceljskoj jami. Trojica naših. Kasnije, u krvavoj lipanjskoj noći Križnoga puta, 17 bosanskih fratara i sjemeništaraca koji su, malo prije smrti, u miru čekali novo ljeto ne sluteći da će ga krvnik učiniti posljednjim. A krvnik nije shvaćao da su svetačke glave prožimale riječi najmlađega blaženika među Hrvatima: »Moja je osveta oprost.« Miroslav Bulešić vrsnički je blizak golubima fratarskim koji su tek trebali postati sjedinjeni s poslušnošću, razumni u siromaštvu i čisti, neokaljanih krsnih haljina. Istina, poprimili su na koncu crvenu boju svetoga Stjepana, ali ih ipak krv Jaganjčeva i krv za Jaganjca »čini bjeljim nego snijeg«. Među njima ima prvomučeniku posebno dragih. Jedan imenjak, s ognjišta Naletilićeva, čovjek prosječnih godina neprosječna života. Vječno je predan Gospodinu na ionako nestancima sitih pašnjaka kupreških.
Dok dolje, nešto južnije, na sjecištu posuških polja i skamenjena Briga, dvojica ispustiše »ruah« iznad zviježđa. Kočerinskim orlovima, Andriji i Vali, krvno vezanima, krila je slomila žestina vlastite krvi, što je uništiše okaljane duše.
»Kad su Hrvati u pitanju, smrt ima najviše ukusa«, rekao bi Matoš.
Već sam sit ljudske ništavosti koja se kamuflira u božansku svemoć. I koja mi je ubila vrsnike…
***
Njih devet. Bar sam ih tako izbrojao. Dvadesetak godina. Samo par ljeta nakon neslanih pubertetskih šala, vršnjačkih zadirkivanja, svjesnim ili nesvjesnim pohodom na grijeh, nakon svega što roditelji i knjige pripisuju ovom razdoblju, ipak je moguće doseći svetost. A mislio sam da duši trebaju godine kako bi se lišila toga grdnoga razdoblja nakon kojeg te udari pljuska stvarnosti, čistoće duše i tijela.
Sinoć sam zaplakao. Pobio sam stereotip u koji sam osobno bio uvjeren –muškarci ne plaču. Kolika je mogućnost da mladić plače za nekim mladićem koji je živio osam desetljeća prije njega? mogućnost zvana – fra Lujo Milićević. Slučajno sam ga otkrio, tako bih prvotno rekao. Privuklo me njegovo neobično ime. Vođa, kreativac. Ona liderska crta kakvu je poznavao samo Ivan Pavao II. Evanđeoska poniznost i mladenačka ludost. Posebno me se dojmio. Nikad ne ću shvatiti točan razlog. Imam osjećaj da mu unutrašnjost bijaše toliko razvijena, da ga vanjština, iako lijepa, nije doticala.
A čekalo je moga Luju i prijatelje sve ono što su sanjali u klupama gimnazije: zavjeti, radost nove braće, mladenački polet ljubavi za prvim ispovijedima, dostojanstvo Tijela i Krvi u vlastitim rukama, savjeti, narod koji će odškrinuti vrata srca svom novoposlanom župniku.
Zamišljam količinu molitve prostrte na tlo moje djedovine. Izlizana zrnca krunice i ostavštinu fra Anđela Nuića. Šaputanje u zoru i kruljenje u želucu. Neispavanost i posljednja odrješenja. Vidim u svakome od njih svetca Kolbea u zloglasnoj boli Auschwitza. Široku paletu prljavih misli protivničke strane. Debelu dozu hercegovačke izdržljivosti u šaptu Očenaša. Surovi stampedo ljudi u bezličnoj masi Križnoga puta. Osjetim očaj. I presušene suze. Stepinčevu sućut i podsmijeh neuka vojnika. Strjelovite molitve i bol u glavi, projekciju filma života u 10 minuta i skoru, nenadanu smrt. Nije ni čudo zašto mi se posljednjih dana u glavi nameće misao Njegova drugoga dolaska. I vremena kad će pohoditi mene sama…
»Narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku, onima što mrkli kraj smrti obitavahu, svjetlost jarka osvanu.«
Fratri moji postadoše svjetlost, sami uronivši u smisao Uskrsnuća. Fratri moji, Franjina lica. Stigme im bijahu na 15 krvavih mjesta skupljenih pod zagrljajem Damjana na La Verni. Proslavili su svoj Greccio, tek nešto prije smrti. Osigurali su da njihov Rivotorto i dalje teče u žilama kamena Hercegovca. Opravdali su svoja razmatranja Muke pod riječima »Ljubav nije ljubljena.« Gospodar im je dao više nego sluga…
Možda i sam krenem stopama svetih triju čvorova i smeđe kukuljice…
I moram priznati još nešto. Noćas sam sanjao fra Luju. U snu kao da mi je rekao: »Da bih probudio Isusa u drugima, morao sam i sam usnuti.«
Lujo moj, toliko je ljudi hodilo zemljom, a toliko je malo svetaca. Pomozi mi, prijatelju, s braćom svojom, da popravim prosjek. Kao i svi ljudi ovoga prkosnoga i dičnoga kamena. Ispod otvorena neba pobijene, ali vječno žive gimnazije.
Matea Zorić