Stojim ovdje već stoljećima, tih, nepokretan i trajan svjedok vremena koje se mijenja. Naizgled sam tek zgrada od kamena, hladna i nijema, ali ako staneš, ako osluhneš, čut ćeš me. Ne, nisam nijem. Ja pričam. Moje su priče utisnute u svaku pukotinu na mojim zidovima, u svaku stazu obraslu mahovinom. Moje su priče život, smrt i sve između.
Bilo je jutro kad sam ugledao prve ruke koje su me gradile. Bile su grube, izmorene, ali posvećene. Nosile su kamen po kamen pod kišom i suncem vjerujući da će ovdje, na ovom brijegu, pronaći komadić raja. I jesu. Moj prvi dah bio je molitva. Moj prvi zvuk bio je zvuk zvona koje je zvalo na mir. Franjevci su bili moji čuvari, ali i moji prijatelji. Njihova smijeha bilo je jednako koliko i njihovih suza. Kada bi Sunce zašlo, pričali su mi svoje brige, šaputali molitve. Ja sam bio njihovo utočište, ali i njihova ispovjedaonica.
A onda je došao rat. Te zime moji su zidovi prvi put osjetili hladnoću straha. Do mene su dolazili ljudi, izmučeni i gladni, tražeći sklonište. Franjevci su ih primali, dijelili posljednji komad kruha, posljednju kap vina. »Mi smo ovdje za njih«, šaptao je brat Marko dok je podizao djetešce promrzlim rukama.
Ali ja sam znao što dolazi. Vjetar mi je donio zvukove vojske koja se približava. Želio sam vikati, upozoriti ih, no nisam mogao stajati. Moje zvono, koje je nekad slavilo život, bilo je utišano. Kada su vojnici stigli, moji su zidovi osjetili težinu smrti. Prvi je pao brat Ivan, starac čiji su koraci bili tihi, ali srce veliko. Njegovim usnama tekla je molitva kada je pao. Zatim brat Luka, koji je do posljednjega trenutka tješio djecu u podrumu. Čuo sam njihove glasove. Čuo sam njihove molitve. Čuo sam kako odlaze, jedan po jedan. Kada je sve završilo, ostao sam potpuno sam, okupan tišinom. Ali nisam bio prazan. Njihove duše, njihova ljubav, njihova hrabrost – sve je to ostalo u meni.
Danas stojim na istom mjestu, stariji, istrošeniji. Ljudi me posjećuju, dive se mojoj arhitekturi, ali rijetki čuju moje priče.
Zato, ako ti staneš i osluhneš, čut ćeš glasove onih koji su živjeli u meni. Glasove franjevaca koji su davali sve što su imali, i više od toga.
Ponekad, kada noć spusti svoj veo i Mjesec obasja moje zidove, osjetim da nisu otišli. Njihovi koraci i dalje odjekuju mojim hodnicima. Njihovi glasovi šapuću molitve, tiho, gotovo nečujno. I svake zime, kada vjetar nosi miris dima, sjetim se onoga dana. Dana kada su umrli, ali nisu nestali.
Ja sam samostan. Ja sam njihova priča. Ja sam čuvar njihove ljubavi i njihove žrtve. I dok god stojim, njihove priče ne će biti zaboravljene.
A ti koji me sada slušaš, nemoj poći dalje kao da me nisi čuo. Moje priče nisu samo prošlost. One su poziv da voliš, da živiš hrabro i da ne zaboraviš one koji su dali sve kako bi svijet postao svjetliji. Kad odeš, ponesi dio mene sa sobom – šapat franjevaca, težinu njihove molitve i svjetlost njihove vjere. Jer, dok ima onih koji slušaju, priče nikad ne će umrijeti.
Josipa Begić
7.r. OŠ Vranić