Razgovarala: Andrea Černivec
Milanovićev poziv najstarijoj živućoj 101-godišnjoj partizanki Vjeri Andrijić na svečanost njegove predsjedničke inauguracije 18. veljače nije nikakvo iznenađenje. To su vrijednosti i stečevine na kojima je odrastao i iluzorno je bilo očekivati da će se na Pantovčaku na inauguraciji pojaviti udovica nekoga hrvatskog branitelja ili najstariji, odnosno najmlađi hrvatski branitelj. Ali njezine izjave u emisiji na pročetničkoj Pupovčevoj televiziji Vida u kojoj ležerno govori kako je u veljači 1945. bila na Širokome Brijegu s partizanima koji su ubili tamošnje franjevce, te kako olako opisuje taj jezivi događaj pokazuju da hrvatski predsjednik radije bira društvo komunističkoga ološa, ubojica i rušitelja hrvatske države nego hrvatskih branitelja koji su ju stvarali.
Zato i zvuči apsurdno fragment njegova predsjedničkoga govora na inauguraciji da je »Malo toga što je tako pogrešno kao veličanje najmračnijih epizoda vlastite povijesti, a svaka ih nacija ima«, uzme li se u obzir kako je pripadnicu toga najmračnijeg razdoblja u našoj povijesti upravo on pozvao na Pantovčak i time zapravo dao za pravo mračnomu razdoblju o kojemu govori.
…
Fra Miljenko STOJIĆ, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«
LAŽE MILANOVIĆEVA PARTIZANKA:
Nikakvoga otpora nisu pružali fratri, ali partizani su ih svejedno ubijali metkom u zatiljak, a na kraju svih 12 zapalili!
Kako komentirate izjave partizanke Vjere Andrijić koja je, gostujući u jednoj emisiji, govorila o upadu partizana na Široki Brijeg otvoreno priznavši svoju upletenost u pokolj franjevaca?
Slobodu smo dobili Domovinskim ratom, ali je očito još ne uživamo u potpunosti. Izočnošću lustracije, što je opravdano izostalo u ratno vrijeme, dopustili smo da jugoslavenska namisao poput korova opet počne bujati u hrvatskom društvu. Zbog toga lustraciju treba što prije početi provoditi u sva tri njezina vida: sudski, kadrovski i odgojni. Sudski vid lustracije osudio bi komunizam i jugoslavenstvo u cijelosti te pojedine njihove pripadnike koji su još živi. Kadrovski vid lustracije udaljio bi s položaja ili iz društvenih zaslužnika one koji su do Domovinskoga rata bili važna karika u hudo jugokomunističko vrijeme. A treći vid lustracije, odgojni, treba neprestano provoditi. I Europski parlament, i Hrvatski (nekada državni) sabor osudili su jugokomunizam, posebno 2006., te bi te osude neprestano trebale biti nazočne na svim razinama života u hrvatskoj domovini. Tada nam se ne bi događalo da pripadnici zlosilnog i zločinačkog jugokomunističkog pokreta s uživanjem javno govore što su radili u ta vremena.
U emisiji navodi, kada su partizani ušli u Široki, »kako nije bilo nikoga, da je borba bila samo s crkvom te da dok popi nisu iz crkve prestali pucati, Široki nije pao… da su njihovi upali u crkvu i zarobili pope, kojima je Isukrst visio niz mantiju… da su imali mitraljez te da su u magazinu pronašli svašta za jesti«… Ovo je dio već poznatih komunističkih laži da bi se opravdalo njihovo »da su fratri bili legitiman vojni cilj«, kako je rekao i bivši predsjednik Ivo Josipović.
Po jugokomunističkoj literaturi i dokumentima oni su osvojili samostan u 8.45. Svjedočenja preživjelih đaka koji su bili u samostanu kažu da su ih zajedno s fratrima zatvorili u samostansku zbornicu sa stražarom ispred vrata. Ulazili su k njima, tobože ih popisivali i ispitivali, strašili ih, da bi oko 16.00 počelo odvođenje fratara, nitko nije znao kamo. Ušao bi stražar i viknuo: »Sada ti, druže«. On je upadao u skupinu vojnika, koja ga je udarala, vukla, psovala (o čemu imamo svjedočenje samih vojnika), dovodila do samostanskog ratnog skloništa gdje bi bio upucan metkom u zatiljak i strovaljen u ratno sklonište te su na kraju svih njih 12 bili zapaljeni. A tzv. »Operacioni dnevnik« 8. dalmatinskog korpusa, koji iz minutu u minutu bilježi stanje na bojišnici, nigdje ne navodi bilo kakvo opiranje fratara, kamo li oružano.
Ovdje je jedino točno da su pronašli u podrumu hrane i raznih drugih stvari, pa su oni onda to opljačkali kako dotična bez srama priznaje. Trebalo je hraniti preko 30 fratara u samostanu, kao i određeni broj sjemeništaraca, pa nije čudo da je bilo zalihe hrane za neko uobičajeno vrijeme. A raznih drugih stvari se tu našlo zato što su neki u okolici držali da fratrima nitko ništa ne će nažao učiniti pa su donošenjem svojih stvari u samostanski podrum nastojali osigurati da ih nitko ne opljačka.
Povjesničarka Blanka Matković radila je na slučaju Široki Brijeg te navela da se DORH tim slučajem nije bavio, iako su imali elaborate koje su im ostavili. Zašto institucijama nije bilo u interesu završiti ovu priču i prokazati krivce za ubojstvo fratara na Brigu?
Da su institucije države s obje strane granice kroz proteklo vrijeme radile svoj posao otvorila bi se Pandorina kutija zarobljenosti hrvatskog, a i drugih, naroda u jugoslavenskim verigama. Prisjetimo se da Hrvatski državni sabor nije 1918. pristao na ulazak hrvatskog naroda u nekakvu južnoslavensku tvorevinu. Prosvjedovali su i svojom krvlju, kao 5. prosinca, zbog toga. Ta namisao, dakle, nikada nije bila živa u hrvatskom narodu, ali jest u njezinoj odnarođenoj eliti, što je i danas slučaj. Iako smo doživjeli Domovinski rat, danas nam te odnarođene elite nastoje utuviti u glavu da ono što smo vidjeli i doživjeli zapravo nije to, nego nešto drugo.
Godine 2007. objavljen je znanstveni rad dviju splitskih znanstvenica s Medicinskoga fakulteta o posmrtnim ostatcima širokobrijeških fratara koje su partizani odveli, ubili i bacili u jamu u Zagvozdu, a koje su dokazale da su fratri ubijeni metkom u glavu, ruku vezanih žicom na leđima, i da nisu bili vojnici nego zarobljenici. Kako je moguće da i nakon tih dokazanih činjenica i dalje laž egzistira?
Ne samo u Zagvozdu, nego i na svim drugim mjestima gdje smo pronašli ubijene hercegovačke franjevce ili ubijene članove vjernoga puka Božjega, metoda je gotovo uvijek bila ista: telefonska žica oko ruku i često oko mišica te metak u glavu. Već pri tim trenutcima državni zakoni su prestajali važiti. Nitko, a morao je po slovu zakona, nije podigao tužbu protiv nepoznatog počinitelja, ili poznatog kao što je bilo u Maclju. Pa i pokapamo ih danas diljem naše domovine kao žrtve Drugog svj. rata, bez naznake, dakle, tko ih je ubio. Bit će tako, a i gore ako dopustimo, sve dotle dok ne spoznamo neprocjenjivo značenje Domovinskoga rata, počnemo ga cijeniti i ponositi se njime, a prestanemo vjerovati odnarođenim elitama, odnarođenim medijima… To će biti naše ozdravljenje i uklanjanje s vodećih položaja onih koji tamo jednostavno ne smiju biti.
Na ovogodišnju 80. obljetnicu ubojstva Vaše braće na Širokom Brijegu, provincijal fra Jozo Grbeš predao je biskupu mostarsko-duvanjskom msgr. Petru Paliću građu i dokument Supplex libellus kako be se pokrenuo postupak za proglašenje mučenicima »Slugu Božjih fra Andrije Topića i 49 braće, zavjetovanih redovnika Reda manje braće. O čemu se radi i kako je skončalo njih 49, odnosno 66 fratara Vaše provincije za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća?
Za svih njih 66 držimo da su ubijeni iz mržnje prema vjeri. Nažalost nedostaju potrebni dokumenti i svjedočenja da bismo to dokazali, što posebno vrijedi za one ubijene na Križnom putu. Zbog toga smo odlučili zatvoriti ovu prvu fazu kauze, istražni postupak, koju je, hvala Bogu, Vicepostulatura uspješno vodila. Po kanonskim propisima do sada prikupljena građa poslužit će za drugi dio kauze, onaj na biskupijskoj razini, u kojemu će biti razmatrana prikupljena građa i ujedinjena s drugom koju trebaju prikupiti određena povjerenstva te nakon toga sve treba biti poslano u Rim gdje će početi završna, Rimska, faza postupka. Ali time ne prestaje istraživanje na dokazivanju mučeništva onih koji trenutno nisu ušli kako kandidati za mučeništvo u kauzu. Pripomenimo da imamo i nekih slučajeva, koji su poput kardinala Stepinca, zbog tamničkih muka i čak trovanja umrli nakon izlaska iz tamnice ili nakon što su jednostavno otpušteni da umru u zajednici kako bi se skrili tragovi njihova mučeništva. A do Domovinskoga rata 90-ak hercegovačkih franjevaca okusilo je jugokomunističku tamnicu. Dug je put mučeništva te Provincije, kao i drugih zajednica ili vjernika Crkve u Hrvata.
Hrvatski tjednik, Zadar, 27. veljače 2025., str. 24. – 27.