25. studenoga, 2020.

POBIJENI FRANJEVCI POSTAJU SVECI

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Što je vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« na čijem ste čelu?
Jednostavno rečeno radi se o najvišem stupnju crkvenog ustrojstva kad je riječ o skupljanju svjedočanstava i građe da bi se nekog proglasilo mučenikom, odnosno blaženim i svetim. U Rimu postoji postulator za čitav franjevački red, koji na području određene biskupije imenuje vicepostulatora sa svim ovlastima postulatora. Njegova je zadaća brinuti se za postupak na biskupijskoj razini, a postulator preuzima tu brigu kad skupljena građa stigne u Rim. Sve dugo traje ne samo zbog obima posla, nego treba doći i na red pred nadležnom kongregacijom. No, to nije ni važno, važno je da se sazna što cjelovitija istina i da ona postane ono od čega ćemo dalje živjeti.

Kako objasniti činjenicu da su praktično Hrvati pobili svoju vlastitu duhovnu i političku elitu?
To je istina možda samo u izvođenju, ali ni tada uvijek. Ubijanja je izvršila komunistička partija provodeći tzv. klasnu borbu. Naredba je stigla od samog vrha, Josipa Broza Tita, a on je opet u djelo provodio šire geopolitičke zamisli određenih tajnih središta moći. Zbog toga ne bih toliko govorio o onima koji su najprije silom natjerani u vojsku, a kasnije i u zločin.

Prošlo je mnogo godina od tog stravičnog zločina, a rane nikako da zacijele. I danas se u medijima vode prijepori gdje počinitelji, umjesto traženja oprosta, žrtve proglašavaju krivcima, pokušavajući na taj način opravdati zločin. Primjer Jure Galića koji jedinu mogućnost pomirbe vidi u tome da se prizna krivica žrtava? Kako to tumačite?
Na djelu su opet ista tajna središta moći sa svojom politikom. Pomoću javnih glasila, koja uopće nisu u hrvatskim rukama, čast iznimkama, dijele nas da bi lakše sproveli svoje zamisli. A mi bismo trebali biti toliko pametni da na to ne nasjedamo, nego da u djelo sprovedemo lustraciju, kao što nam to uostalom nalažu i razne europske deklaracije koje su nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam proglasile zločinačkim ideologijama. Ta lustracija ne bi smjela u prvom redu progoniti ljude, nego očistiti našu prošlost i našu svijest od komunističkog zla. Naravno, ne bismo ovo trebali brkati s antifašizmom. Istarski Hrvati to najbolje razumiju.

Evo, međunarodni sud u Haagu sudi za zločine u Domovinskom ratu, a budući da ratni zločin ne zastarijeva, moglo bi se suditi i zločinima iz Drugoga svjetskog rata. Je li Vicepostulatura na tome nešto radila?
Recimo odmah, to nije naša zadaća, nego zadaća društvenih vlasti s obje strane granice. Vicepostulatura traži žrtve, a ne krvnike. Djeluje u strogoj diskreciji. Zbog toga joj se slobodno mogu obratiti i oni koji su nešto učinili i ispričati što se i kako dogodilo. Pozivam ih ovom prilikom da to učine, kao i sve one koji su nešto vidjeli ili čuli od onih koji su vidjeli ili sudjelovali u tome. Najlakše je to učiniti preko podataka s portala Vicepostulature pobijeni.info. Zločini se nisu dogodili izvan prostora i vremena, pa progovaramo i o povijesnom kontekstu, ali to je nešto drugo nego traženje krvnika.

Kao dijete sam u školi učio da su svećenici, kler ukupno, neprijatelji naroda, pa je normalno ubojstvo svećenika. Koliko je to ostavilo traga u glavama ljudi? I danas imamo apriorni stav – potomci partizanskih obitelji će kazati da su hercegovački fratri pravedno smaknuti, dok rodbina žrtava vapi za istinom, nerijetko uz apriornu mržnju prema partizanima i komunistima.

Žao mi je pojedinih komunističkih potomaka, onih koji nisu progledali i spoznali da ljubav prema hrvatskoj domovini traži da se odreknemo grijeha svojih očeva. A komunizam je zacijelo teški grijeh ili zabluda. Isto tako žao mi je ako neka partizanska žrtva nastavlja mrziti. Taj krug zla treba prekinuti i nastaviti politiku pomirdbe koju je u posljednje vrijeme, a bilo ih je i prije njega, započeo dr. Franjo Tuđman. Ona ujedno traži da osudimo zločin, bez obzira bio on komunistički, nacistički, domobranski, ustaški, saveznički… Tek tada moći ćemo u nutarnjem miru graditi svoju suvremenu hrvatsku državu.

Imam dojam da se nakon priznanja Republika Hrvatska želi otarasiti negativnog nasljeđa iz Drugog svjetskog rata prebacujući svu odgovornost na Hercegovinu i Hercegovce. Postoji li opasnost da će se Vaša borba za vraćanje digniteta žrtvama, pretvoriti u apologiju ustaštva u sarajevskim, hrvatskim i svjetskim medijima?
Iz spomenutih središta moći i njihovih slugu na ovom našem ozemlju povika je na Hercegovce da bi lakše oslabili Hrvatsku i pretvorili je u državu kojoj ne preostaje ništa drugo nego ući u Zapadni Balkan, Jugosferu ili neke slične tvorevine, imajući tako s jedne strane pokorene narode, a s druge fitilj zapaliti sukobe kad im god to padne na pamet. U sklopu toga može se dogoditi da se napori Vicepostulature proglase apologijom ovoga ili onoga, ali to nas ne smije i ne će zaustaviti u našem radu. Kao što ste rekli, žrtvama treba vratiti dignitet. Uzmimo samo za primjer posljednja iskapanja. U Ljubuškom smo u jednoj masovnoj grobnici pronašli 28 tijela, u drugoj 19, u trećoj 9, a još sve nismo završili. Na Širokom Brijegu smo do sada pronašli 35 tijela. Tu nas čeka obiman posao. Vicepostulatura, naime, sudjeluje u radu povjerenstava za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća na područjima pojedinih općina, čiji je uostalom i idejni pokretač. Do sada smo nabrojili preko 100 većih ili manjih masovnih grobnica i stratišta. Svi su nastali za nekoliko dana, kad su komunisti osvojili Široki Brijeg. O tome jako puno zna Jure Galić, koji je tijekom rata kao ilegalac djelovao na području zapadne Hercegovine i svojim nadređenima slao mišljenja o pojedinim ljudima i događajima. Opisuje to podrobno i u svojoj knjizi Vrijeme i ljudi (2007.). Ali opisivanje naglo zaustavlja kad dođe do zločina na Širokom Brijegu, Vrgorcu…

Trebalo bi napraviti studiju, ali se od oka vidi da Hercegovci jako puno daju Hrvatskoj u kulturi, športu, ekonomiji… Zauzvrat dobivaju packe iz RH.
Hrvatski puk koji misli svojom glavom nikada se ne će dijeliti na Zagrepčane, Hercegovce, Dalmatince… Svi smo mi isti narod, kao i pripadnici naših manjina ili naši iseljenici. Naši su dečki to dokazali u Domovinskom ratu. Zar smo zaboravili autobuse koji su iz Hercegovine, Dalmacije, Zagreba kretali prema napadnutim krajevima hrvatske domovine, odmah na početku? A branilo se srčano i Herceg Bosnu. Bila mi je čast biti vojnim dušobrižnikom u ta teška, ali slavna vremena. Zbog svega toga naši su uspjesi uvijek naši, bez obzira odakle tko potjecao.

Da ne bismo politizirali žrtve, kažite nam na kraju tko su one bile?
U Drugom svjetskom ratu i poraću Hercegovačka franjevačka provincija izgubila je 66 svojih članova. Jednoga su komunisti ubili 1942., drugoga krajem listopada 1944., a ostalih 64 od kraja siječnja do početka srpnja 1945. Očito, ništa nije bilo slučajno. Držimo da su ubijeni iz mržnje prema vjeri, pa to pred Crkvom nastojimo dokazati, kao i to da su čin ubijanja primili na kršćanski način. No, ne smijemo nikada smetnuti s uma ni žrtvu puka. Istraživanja govore da je samo Hercegovačkih Hrvata tada nestalo oko 20.000. Ogromne su to brojke i konačno bi se prema njima trebalo dostojanstveno odnositi. Mora ih se uzeti u obzir kad se govori o tzv. suočavanju s prošlošću, što trenutno nije slučaj. Istina treba izići na vidjelo. Samo, je li svima do istine?

Petar Miloš

Slobodna Dalmacija, Split, 4. ožujka 2012., Novosti, str. 6. – 7.

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x