20. listopada, 2021.

NE BUDEŠ LI SE BAVIO PROŠLOŠĆU, BAVIT ĆE SE ONA TOBOM

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Hrvatskim domoljubima uvijek je bilo jasno što je to komunizam. Ne samo zbog toga što je ubio mnoge među nama. Svojim osjećajem za domovinu, a još k tomu ako pripadaju vjerujućoj većini, shvatili su da je komunizam zlo koje pod plaštem jednakosti, bratstva i slobode za sve porobljuje i uništava ljude. Njegova ideologija proizišla je iz tzv. liberalnih stavova, odnosno filozofskih umovanja koja su proglasila smrt Boga i onda na njegovo mjesto postavili sebe.

Zbog svega toga takvi krugovi nisu mogli progutati nedavnu rezoluciju Europskog parlamenta, takvog kakav je, da je komunizam jednako zlo kao i nacionalsocijalizam i kapitalizam. Oni isto tako ne žele obilježavati 23. kolovoza kao Europski dan na sva zlodjela koja su počinili ti totalitarizmi. Pritom glume velike demokrate. Stoga je zadatak svih onih koji misle takve zbaciti s vrata. Tek tada stvorit će se pretpostavka da nam domovina procvjeta i da ne moramo svoju sreću tražiti po bijelom svijetu.

Među onima koje je komunizam, u našemu slučaju jugokomunizam, zgazio ima mnogo kandidata za mučeništvo, odnosno za postizanje naslova blaženika i svetaca ako su vjerovali, a ako nisu onda će kao vrli domoljubi ostati zapisani u našoj povijesti. Na nama je zadatak obaviti tu raščlambu, jer će onda to osloboditi i nas same. Hercegovačka franjevačka provincija to je shvatila i među svojim pobijenima neumorno traži mučenike.

 

Mučeništvo u kršćanskoj terminologiji

Da u posljednje vrijeme ovoliko govorimo o znakovima mučeništva među našim pobijenima, zaslužan je Sv. papa Ivan Pavao II. Na pragu trećega tisućljeća pozvao je sve narode da popišu svoje vjerne svjedoke ili mučenike, da o njima govore i da ih nasljeduju.

Mučenicima danas nazivamo one katolike koji su radije podnijeli žrtvu osobnoga života nego da iznevjere svoju vjeru. Kršćanska starina za takve je nekada imala naziv »svjedok« (martys). Mi Hrvati radije rabimo naziv »mučenik«, jer je to svjedočanstvo bilo povezano s podnošenjem nasilja i mučenjem.

Crkva je uvijek ovakve osobe častila i stavljala ih za uzor svim kršćanima. Nije važno gdje se mučeništvo dogodilo, oni su bili zajedničko blago cijele Crkve. Na taj način u Crkvi je rasla međusobna povezanost i snaga.

U širem smislu uobičaje se, pa i mi to upravo činimo, da se mučenicima drže i drugi ljudi koji su podnijeli žrtvu za neke ideale, poglavito za slobodu i sigurnost svoga naroda. I tu je, naime, riječ o učvršćivanju zajedništva i snage.

Očito se o mučenicima može govoriti pod više vidova. No, svima im je zajedničko da nisu nikakvi borci za neka svoja osobna prava, nego da svojim mučeništvom svjedoče ljubav prema drugome, prema pojedincu ili skupini.

Poruka mučenika, tih vjernih svjedoka ljubavi prema Bogu i čovjeku, potrebna je, dobro to znamo, današnjem svijetu pa tako i našem hrvatskom narodu i našoj Katoličkoj Crkvi.

Današnja uljudba došla je u neviđenu krizu zbog toga što je sama sebi potkopala temelje. Iz svoga središta izbacila je Boga, a stavila čovjeka.

Naš hrvatski narod je na prekretnici. Do jučer je živio u neljudskom jugokomunističkom sustavu, danas izgleda živi u liberalnom sustavu koji je zapravo samo druga strana iste medalje.

Mi kršćani umjesto da beskompromisno branimo svoju vjeru, počeli smo se prilagođavati trenutnim strujanjima u svijetu. A zapravo bismo se trebali prisjetiti naših pobijenih redovnica i redovnika, svećenika i vjernih članova puka Božjega. Mislili su da su ih otjerali u tamu, a oni su prešli u svjetlo.

 

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama

Da stvari ne idu kako treba, nije se sjetio samo sv. Papa Ivan Pavao II., nego i raznorazni koji su privrženi demokratskim načelima. Takvi su u Europskom vijeću izvojevali pobjedu proglašenjem 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarizama: nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma. Otpor komunističkih sljedbenika bio je žestok. Nisu uspjeli.

Ovaj nadnevak spomen je na onaj njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju poznat kao Sporazum Molotov-Ribentrop. Ujedno je to bio i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi. Staljin i Hitler raskomadali su Poljsku, Estoniju, Letoniju, Litvu… Zbog svega toga Tito i njegovi dižu svoje famozne ustanke tek kada je 22. lipnja 1941. Hitler napao Staljina.

Vijeće Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi. Ujedno izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Vjeruje da žrtve zločina totalitarnih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji te pozivaju sve komunističke i postkomunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost. Jasno se trebaju distancirati od zločina totalitarnih komunističkih režima i jasno ih trebaju osuditi. Računa se da je taj režim ubio oko 150 milijuna ljudi, o čemu svjedoči poznata Crna knjiga komunizma, dok su Hitler i njegovi smaknuli »tek« oko 35 milijuna. Josipa Broza Tita spomenuta knjiga svrstala je među 20 najvećih zločinaca XX. st.

I Hrvatska i BiH 2006. stidljivo su o svemu ovomu progovorile, donijele određene uredbe i onda se sve to uglavnom nastojalo zaboraviti. Međutim, vatra upaljena na društvenom polju nije se dala tek tako ugasiti.

 

Mučeništvo Katoličke Crkve u Hercegovini

Shvativši što Katolička Crkva drži o mučeništvu i što demokratsko društvo drži o zločinima počinjenima iz mržnje, lakše ćemo shvatiti što se događalo u Hercegovini poglavito završetkom Drugog svjetskog rata i u poraća. Tada su nemilice ubijani redovnici, redovnice i svećenici. Provincija Hercegovačkih školskih s. franjevki imala je jednu žrtvu, Reginu Milas, naše biskupije pretrpjele su 14 žrtava biskupijskih svećenika, a Hercegovačka franjevačka provincija izgubila je 66 svojih članova. O materijalnom razaranju, kasnijim uhićivanjima i progonima ovaj put ne ćemo ništa posebno. Spomenuo bih samo da je Hercegovačka franjevačka provincija 1945. izgubila trećinu svojih članova, jedna se trećina nije smjela vratiti iz inozemstva ili je izbjegla, tako da je nastavila živjeti tek s trećinom svojih članova od onih iz 1944. K tomu do Domovinskog rata 90-ak fratara je okusilo tamničke zidine, a samo su se neki uspjeli provući plaćanjem globe.

Primjera mučeništva među ovim ubijenima zaista je bilo puno. Za s. Reginu svjedoče da je prije nego što je ubijena s ruke skinula svoj sat i dala ga ubojici uz riječi oproštenja. K tomu u trenutku strijeljanje držala je Časoslov u ruci. Don Vide Putića najstariji je od svih ubijenih, imao je 83 godine. Četnici su ga u župnoj kući u Prenju mučili, ubili, polili benzinom, spalili te ostatke njegova tijela zakopali u vrtu. Spalili su također i fratre na Širokom Brijegu nakon što su ih posmicali jednoga po jednoga metkom u zatiljak. A u Mostaru su ubili sedmoricu franjevaca na čelu s fra Leom Petrovićem koji je zajedno s još nekima pomagao i zaštićivao u Mostaru progonjene jugokomuniste, Srbe, Židove…

Ništa ovo nije bilo slučajno. U tajnoj depeši koju Fitzroy Maclean šalje svojoj vladi u London 8. veljače 1945. kaže se kako je dotičnom Josip Broz Tito rekao da će žestoko kazniti franjevce u BiH, a on je pridodao da su oni zaista takvi kako Tito kaže. Fratre na Širokom Brijegu su optužili da su na njih pucali i polijevali ih vrelim uljem. Naravno da to nije bila istina i da smo pronašli svjedoke koji svjedoče potpuno nešto drugo. Nakon njihove smrti, da se opravdaju, pisali su: »Protiv koljača u fratarskim mantijama naša narodna vlast poduzeće potrebne mjere da našem narodu u BiH osigura miran i spokojan život.« Svaki komentar je suvišan.

 

Mučeništvo hercegovačkog puka

Na isti način kako su postupili s crkvenim službenicima, tako su postupili i s članovima vjernog puka Božjeg. Računa se da je iz Hercegovine tijekom Drugog svjetskog rata i poraća ubijeno i nestalo oko 20.000 ljudi. A na njezinom ozemlju stratišta i grobišta su posijana na svakom koraku: Mostar, Radimlja, svaka naša općina. Uzmimo za primjer Široki Brijeg. Do 1. studenoga 1944. bojišnica je bila daleko odatle. Nakon što su 7. veljače 1945. probili crtu obrane jugokomunisti su za nekoliko dana, koliko im je trebalo da pregaze Široki Brijeg i odu do Mostara, napravili 330 što većih što manjih grobišta i stratišta. Po nepotpunim podatcima tu je ubijeno oko 1.000 ljudi. Široki Brijeg je, kao općina, pak, izgubio 2.165 ljudi. Stravične su to brojke, gore nego one iz velike gladi 1917.

Crkva na ove zločine i na zločine u drugim krajevima hrvatskog ozemlja nije ostajala nijema. Na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem neprestano je govorila, zaklinjala i molila da umjesto mržnje počne se probijati ljubav. Za ove naše krajeve dvije istaknute ličnosti bile su fra Leo Petrović, o kome smo mrvicu nešto rekli, i biskup Čule. Potonji je zaslužan da je stradanje hercegovačkih franjevaca i hercegovačkog puka ušlo u ono glasovito Pastirsko pismo iz rujna 1945. Biskupi Crkve u Hrvata su tada jasno i glasno rekli što se događa, da je na djelu klasično mučeništvo. Naravno da tadašnji jugokomunistički režim nije ostao dužan. Najprije su počela opravdavanja i teške optužbe, a onda uhićivanja. Biskup Čule kasnije svjedoči da mu je jedna od prvih stvari koja ga je odvela u tamnicu bila njegovo svjedočenje da franjevci na Širokom Brijegu nisu pucali i polijevali jugokomuniste vrelim uljem.

Progon hrvatskog vjerničkog puka nastavio se, znamo to, daljnjih 45 godina. Htjeli su iz njegova srca jednostavno rečeno iščupati Boga. Da se to ne dogodi, pomogle su i razne manifestacije i hodočašća. Prisjetimo se hodočašća Sv. Anti na Humac, hodočašća Gospi na Široki Brijeg, pa Hodočašća mladeži na taj Široki Brijeg… A da o pokopu pobijenih hercegovačkih franjevaca 1971. i kasnijim događajima u župi Međugorje ne govorimo.

 

Potraga za pobijenim franjevcima

Hercegovačka franjevačka provincija naravno da nije mogla ostati gluha na stradanja svojih članova. Već od samog početka pokušala je prikupiti svjedočanstva što se točno dogodilo, a na to ju je nukao i mjesni biskup Petar Čule. Međutim, sve je silom zaustavljeno u studenom 1945. Ozna je od tajnika fra Bonicija Rupčića oduzela prikupljena svjedočanstva, zabranila mu da to više radi, neke svjedoke prestrašila, neke uhitila. Ipak, nešto je iz toga doba ipak došlo k nama, kao svjedočenja s. Apolonije Boban, s. Emerane Kozina… koje su u to vrijeme službovale u našem samostanu na Širokom Brijegu. Slijedila je godina 1971. kada fra Andrija Nikić, zahvaljujući malom dašku slobode, prikuplja oko 400 stranica svjedočenja iz prve ruke. U inozemstvu se dotada pisalo o svemu tomu i ponešto svjedočilo, ali ovo je bio izuzetan iskorak. Pa je onda opet sve zaustavljeno do Domovinskog rata, iako su neki, poput fra Joze Vasilja, kriomice prikupljali barem od fratara svjedočanstva o dogođenom.

Povijesni iskorak napravila je Uprava provincije, na čelu s fra Slavkom Soldom, 4. studenoga 2004. Pokrenuto je tada Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, na čelu s fra Antom Marićem, koje ubrzo prerasta u Vicepostulaturu postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s fra Miljenkom Stojićem. Službeno je započela radom 19. rujna 2007.

I to je bio jedini način da počne službeno, sustavno, na svim propisima utemeljeno istraživanje što se dogodilo tih davnih godina. Još je bilo, i još ima, živih svjedoka, a i dokumenata po arhivima.

Za nekoga je od pokretanja Vicepostulature proteklo dosta vremena, a zapravo vrlo malo. Još je to ustvari neprestana utrka da koji svjedok ne bi otišao Bogu prije nego ga Vicepostulatura ispita. Svjedočenja iz prve i druge ruke su, naime, od najveće važnosti. Da bi netko bio proglašen mučenikom u smislu kako to shvaća Crkva, nije dovoljno da je ubijen. On mora biti ubijen iz mržnje prema vjeri i taj teški trenutak svoga života mora prihvatiti na kršćanski način. Nakon toga u puku mora postojati glas o njegovu mučeništvu kojega onda prate znakovi i čudesa. Sve je to dugotrajan postupak i nije to uopće važno. Važno je da se pronađe što više dokumenata i svjedočenja, sve to potkrijepi glasom o znakovima i čudesima te da se mijenja na bolje svijest onih do kojih ovaj rad doprije. Teško možemo očekivati da se zločinci i njihovi sljedbenici pokaju, ali moraju ostati u manjini.

 

Povjerenstva po općinama

Istražujući što se dogodilo s pobijenim franjevcima, nailazili smo i na posmrtne ostatke civila. Bilo je to prilikom otkopavanja više masovnih grobnica i s jedne i s druge strane granice. Što s njima? Vicepostulatura je imala čast i zahvalna je Bogu da je iz nje potekla namisao da se po općinama osnuju povjerenstva koja će se o tomu brinuti, a kojima će Vicepostulatura u svemu pomagati. Najlakše je i najlogičnije bilo početi sa Širokim Brijegom. I hvala Bogu uspjelo je. Tu smo 2009. ustrojili povjerenstvo za obilježavanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća. Utemeljeno je kako na općinskom zakonu o grobištima, tako i na temelju onih europskih i domaćih odluka o kojima smo mrvicu govorili.

Do sada je ustanovljeno 9 ovakvih povjerenstava, za koje treba naglasiti da rade potpuno volonterski: Široki Brijeg, Ljubuški, Čitluk, Neum, Kupres, Busovača, Posušje, Tomislavgrad i Grude. Već su odradili mnogo posla, a i više bi da je bilo novčanih sredstava. Općine tih sredstava imaju koliko imaju, a jedni privatnici posjeduju novac Partije i okreću ga te ništa ne daju, drugi ga zarađuju i oplođuju te su skloniji pomoći rad povjerenstava.

Prilikom rada na otkopavanju posmrtnih ostataka pazi se da svako tijelo bude odvojeno od drugoga i da se tako kasnije pokopa, a ne da se jednostavno njihove kosti počupaju i na taj način onemogući bilo kakva kasnija identifikacija. Zbog toga su u taj rad uključeni arheolog i patolog. Na ovaj način do sada je otkopano i na dostojan način pokopano više stotina ubijenih. Na Širokom Brijegu taj je broj negdje oko 160, na Kupresu oko 80, u Ljubuškom 60-ak…

Zbog čega je sve to potrebno neka nam kratko kažu sljedeći podatci. Na Kupresu je iznad masovne grobnice bio napravljen javni nužnik, u Ljubuškom je preko tijela ubijenih prema javnoj česmi tekla voda, na Širokom Brijegu to je bilo po obradivim njivama ili uz kuće…

Sve ove radove uvijek je pratilo i prati veliko zanimanje javnosti. Izdvojit ću samo jednu podrobnost. Kad smo otkopavali jednu masovnu grobnicu u Ljubuškom, gdje smo pronašli dvojicu fratara, jedan čovjek mi reče: »Kada su ovdje ubili moga oca, moja me majka nosila u 8. mjesecu trudnoće.« Podrazumijeva se da su pobijeni nevini. Bili su na tzv. crnoj listi koju su jugokomunisti imali pri sebi prilikom ulaska u neko mjesto i po njoj ubijali.

 

Odjel HNS-a za Drugi svjetski rat i poraće

Dotaknut ćemo se sada mrvicu i politike, vjerujem da ovo do sada nitko nije tako shvatio. Naravno, na pozitivan način, nismo došli raspredati političke zavrzlame.

Kad se namnožio broj povjerenstava po općinama onda smo došli u okolnost da bi to netko trebao i koordinirati. Ništa logičnije nego da na pozornicu stupi Hrvatski narodni sabor BiH. Budući da ima razne odjele, dodali smo mu 2013. i još jedan: Odjel za Drugi svjetski rat i poraće. Do sada se pokazalo da je taj potez itekako bio uspješan.

Jedna od zadaća ovog Odjela je i daljnje ustrojavanje povjerenstava po općinama. Bilo je dobro krenulo, ali nakon što su se uzburkale političke prilike nešto je od toga stalo. Sada ponovno sve ide naprijed. U postupku su ustrojavanja povjerenstva u Odžaku, Travniku, Kiseljaku, Stocu, Ravnom…

Ljudi su objeručke prihvatili i prihvaćaju ovakve pothvate jer se zaista ginulo na svim stranama Herceg Bosne, BiH. Prisjetimo se samo Travnika i Stoca. Za Travnik kažu da je to Bleiburg prije Bleiburga, a u Stocu su završili mnogi koji su mislili da su se ipak spasili nakon Bleiburga i Križnog puta. Dočekivali su ih pri povratku i ubijali. Ta rana još nije zacijelila. Trebamo učiniti sve što je u našoj moći da se to što prije dogodi.

 

Groblje mira

Gotovo na samom početku rada Odjela došlo se na zamisao da bi bilo dobro pobijenima posvetiti neko spomen-područje. Ubrzo se to uobličilo u zamisao nazvanu Groblje mira.

Početak ove zamisli 2013. zaista je bio skroman. Skupilo se nas nekoliko pod jednim drvetom, imali smo sv. misu zadušnicu, položili kamen temeljac i to je to. Međutim, ustrajnim radom do danas se puno toga izgradilo. Ograđen je prostor od 100.000 m2, izgrađena je crkvica i posvećena Sv. Josipu, izgrađena je kosturnica i u nju pokopano preko 100 žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća. Radovi naravno idu dalje punom parom, o čemu se svakodnevno uvjeravaju mnogobrojni posjetitelji. Ova namisao sliči namisli Svehrvatski grob velikog hrvatskog biskupa dr. Mile Bogovića. On ju još nije uspio ostvariti zbog nebrige dosadašnjih hrvatskih vlasti, ali izgleda da se u posljednje vrijeme i to mrvicu pokrenulo.

Groblje mira na Bilima ujedinjavat će u sebi tri sadržaja. Jedan smo već spomenuli, pokop posmrtnih ostataka ubijenih. Bit će to samo oni za koje se ne zna ni tko su, a povjerenstva po općinama su ih pronašla prilikom svoga rada. Svi drugi za koje se zna tko su pokapaju se, pak, u obiteljske grobnice ili kosturnice na području svoje općine. Drugi sadržaj jesu buduće aleje križeva. Ne znaju svi za posljednje mjesto počivališta nekog svoga ubijenoga. Na Groblju mira imat će mogućnost na jednom jednoobraznom križu napisati njegovo ime i prezime te sržne podatke i taj križ postaviti u aleju križeva. Na taj način simbolično će pokopati toga svoga člana i steći mjesto gdje će moći dolaziti paliti mu svijeću i moliti se za pokoj njegove duše. Treći sadržaj je sveobuhvatan. Svatko onaj tko posjeti Groblje mira moći će se obavijestiti o svim žrtvama koje su katolici Hrvati podnijeli u ratu i poraću. Na taj način na ovom mjestu bit ćemo ujedinjeni s obje strane granice. U bliskoj budućnosti, ako Bog da, jedan dio ovoga groblja zauzet će i njemačko vojno groblje. Civilizacijska je zaista razina, o onoj vjerskoj da ne govorimo, da svi mrtvi budu pokopani na dostojanstven način. Umjesto toga, znamo, jugokomunisti su groblja svojih protivnika jednostavno preoravali.

Svemu ovomu trebamo dodati i Misište na Bilima koje je u neposrednoj blizini ovoga groblja. Tu su se u tursko vrijeme skrivali katolici i molili svomu Bogu. Danas je ono izvorište narodne i vjerske svijesti.

 

Središte HSK za istraživanje posljedica totalitarizama

Sve nabrojano stalo je nadahnjivati mnoge u našemu društvu. Na taj način u Hrvatskom svjetskom kongresu je sazrela misao da bi se trebalo više posvetiti žrtvama iz Drugog svjetskog rata i poraća. Tako je došlo do ustrojavanja Središta za istraživanje posljedica totalitarizama.

Uz prigodna priopćenja, do sada iz djelatnosti ovoga središta možemo izdvojiti knjigu Udbini tajni popisi »državnih neprijatelja« i tribinu »Istinom do pomirbe« u povodu obljetnice jugokomunističkog ubojstva 7 franjevaca u Mostaru.

Primijetimo da društvene vlasti još nisu podigle bilo kakav spomenik ili postavili ploču ubijenim franjevcima. A o tisućama pobijenih civila u Mostaru da i ne govorimo. Na svima nama je učiniti sve da do toga što prije dođe.

 

Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij

Razmišljajući kao povjesničar o hrvatskoj patnji i slušajući što je rekao Sv. papa Ivan Pavao II., biskup Mile Bogović nadošao je na zamisao da HBK i BK BiH počne se sustavnije brinuti za pobijene katolike, odnosno među njima tražiti kandidate za mučeništvo. Urodilo je to 2010. pokretanjem Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij.

Uz onaj rad o kojem smo već nešto čuli posredstvom medija, posebno bih naglasio rad na popisivanju pobijenih katolika Hrvata. Taj posao je prilično kraju. Raspoređen je po biskupijama. Svaka biskupija ima svoga povjerenika i on se brine o unosu novih pojedinosti i pročišćavanju baze podataka. Na početku je u toj bazi bilo oko 230.000 pobijenih. Države s obje strane granice nešto slično još ne žele uraditi. Dometnimo da je ovakav popis, naravno krišom, u hercegovačkim biskupijama 1987. napravio biskup Pavao Žanić i danas je to najcjelovitiji popis pobijenih u Crkvi u Hrvata.

Uz popis pobijenih usko je vezana i namisao da svaka biskupija i svaka župa ima svoj spomendan u kojem će se sjećati svojih pobijenih, odnosno mučenika. Naša provincija to obilježava 7. veljače, jer smo Široki Brijeg proglasili središnjim žrtvoslovnim mjestom. Bilo bi potrebno da svaka naša zajednica, svaka općina, ustroji takav dan i sjeća se ne samo svojih pobijenih nego i onih koji su bili proganjani.

 

Spomen prostor i istraživačka središta

A sada kratko malo o onom što mislimo učiniti, ali još nismo. Jednostavno je nemoguće sve to započeti i dovršiti u ovom kratkom razdoblju.

Iza pobijenih franjevaca ostalo je raznoraznih predmeta, kao i onih koji su »svjedočili« njihovom mučeništvu. Trenutno je sve to uredno složeno i čeka vrijeme da stručno bude izloženo javnosti. Na Širokom Brijegu to vrijeme polako stiže. Dovršava se obnova zgrade negdašnjeg sjemeništa u kojoj će čitav prvi kat biti posvećen prikazu povijesti Hercegovačke franjevačke provincije, s naglaskom na pobijene fratre.

Teško da će u skorije vrijeme svanuti mogućnost da bude podignut neki zajednički spomen prostor na pobijene civile. No, umjesto toga počelo se po općinama, u okviru povjerenstava, polako podizati takve prostore. Na taj način ne samo odrasli, nego poglavito djeca imat će mjesto gdje će moći učiti i razmišljati o svojoj pravoj povijesti. A obiteljima pobijeni bit će to još jedna utjeha u moru boli.

Zajedno sa spomen-prostorima bit će potreba ustrojiti i neko istraživačko središte. To je donekle Središte HSK za istraživanje posljedica totalitarizama, ali bit će potrebna i ona pri školama u našem društvu.

 

Stručni radovi

Koliko god naš školski i društveni sustav bio napunjen onima iz jugorežima ili članovima njihovih obitelji, ipak pojedinci uspijevaju mimo njihova nadzora pisati i objavljivati stručne radove o ubojstvu kako hercegovačkih franjevaca tako i o ubojstvu mnoštva članova puka Božjega. Pišu se seminarski radovi, diplomski radovi, doktorske radnje, članci u stručnim časopisima.

Izdvojimo samo trojicu mlađih povjesničara. Vladimir Šumanović napisao je i objavio dva izvrsna stručna članka, a radi i dalje. Prvi je onaj u kojem je razložio tko je izdao naredbu za ubojstvo franjevaca u BiH, a drugi onaj u kojemu obara dokument 8. dalmatinskog korpusa koji je jugokomunistima temeljni dokument kad se govori o Širokom Brijegu. Hrvoje Mandić istakao se objavom stručnog članka u kojemu dokazuje da su fra Leo Petrović i skupina franjevaca u Mostaru štitili sve koji su progonjeni. A trenutno je pred obranom doktorske radnje na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca. Ivica Šarac, profesor na Sveučilištu u Mostaru, objavio je dvije zapažene knjige koje govore o događajima iz Drugoga svjetskoga rata i poraća na području Hercegovine. Svoj rad na istu temu nastavlja i dalje.

 

Bezboštvo

Sve ovo nabrojano zacijelo se nije slučajno dogodilo. Umjesto raznoraznih podataka koje smo možda već čuli, progovorimo koju o pozadini, o duhovnoj strani svega toga, o čemu se puno manje govori.

»Komunizam je bio sustav koji je mislio i tvrdio da može tako urediti svijet da bi ljudi međusobno do kraja bili u zajedništvu i da bi vladali svojom povijesnom situacijom bez ikakve druge pomoći, da čovjek bude doista gospodar svoje vlastite situacije… A sustav, njemu protivan, koji je slično tragao za emancipacijom čovjeka od Boga, samo ne računajući sa zajedništvom nego s jakim individualnim čovjekom – europski liberalizam – još uvijek nije našao pravo rješenje za siromahe, za ljude koji se bore za svoje temeljno ljudsko dostojanstvo. Liberalni kapitalizam je tvrdio da je čovjek pojedinac i njegov interes sve i da zato čovjek u ime svoje osobne slobode može biti neobazriv ili toliko snalažljiv koliko je to u njegovu interesu, u interesu materijalnog probitka.

Na temelju jednog i drugog stvarao se moral apsolutne slobode po kojem je moralno ono što je korisno, bilo pojedincu (u kapitalizmu) bilo kolektivu (u socijalizmu), i relativizirale su se sve istine; više nije bilo nikakvih čvrstih moralnih načela. Socijalizam je, doduše, imao neka čvrsta načela, ali ih je u praksi doveo do ideološke isključivosti i totalitarnog režima vlasti. Oduzeo je ljudskim osobama slobodu i čovjeka reducirao na kolektiv, lišio ga središnjeg mjesta u društvenom uređenju. Zavladao je ideološki sustav nad čovjekom. Taj je sustav odgojem i drugim sredstvima nasilno istiskivao Boga iz čovjekova duhovnog svijeta, iz kulture, javnih medija; proglasio je čovjeka apsolutnom normom prakse, ali ga je podredio kolektivističkom modelu društva kojeg je organizirala i nad njim bdjela svemoćna vladajuća skupina – partija. Vladala su ideološka pravila nad čovjekom. Čovjek nije, zapravo, vrijedio ništa. Držali su ga uvijek pod prismotrom – kao potencijalnog neprijatelja. Lijepo je to izrazio jedan suvremeni teološki pisac: Za liberalni kapitalizam čovjek vrijedi samo koliko pridonosi kapitalu, a u socijalizmu čovjek je neprijatelj. Svaki je slobodan čovjek bio opasan.

Zato treba znati što je ono bitno, što je temeljno, čega se čovjek nikada ne smije odreći i bez čega čovjek nikada ne može izgraditi nikakav sretan, čovjeka dostojan život u vremenu.« (Služba riječi, 205, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., str. 102.)

Mi kršćani znamo tko je taj kamen temeljac. Naš Bog.

Sve ovo još uvijek ne razume neki u Crkvi. Pa smo imali teologiju oslobođenja, Che Guevaru, onu časnu koja usred Španjolske i usred našeg Šibenika zastupa lijeve ideje. Očito oni nisu čitali sljedeću pjesmu Karla Marksa koja nam zapravo otkriva bit komunizma. Prezirno ću baciti svoju rukavicu/ u lice svijetu/ i gledat ću kako se ruši/ ovaj gigantski pigmejac/ a njegov pad/ ne će pogasiti mojega žara./ Zatim ću kao neki pobjednički bog/ poći nasumce/ kroz ruševine svijeta/ i davajući svojim riječima snagu djela,/ osjetit ću se jednak stvoritelju. Ima toga još, ali mislim da je sasvim dovoljno i ovo. Toliko je sve šokantno da marksisti namjerno zaboravljaju ovakve i slične riječi.

 

Epilog

Sve ovo nabrojano nije imalo svrhu malo nas zabaviti, nego potaknuti u nama pitanje što činimo za naše pobijene, za naše progonjene? Jesu li nam uzori ili gnjavaža? Trebamo odgovoriti na ovo da ne bismo podpali pod sirenski zov izreke: »Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti.« Pritom se ništa ne kaže o tomu kako na krivoj prošlosti najprije živjeti pravu sadašnjost, a onda satkati pravu budućnost. Zar ćemo bez propitkivanja prihvatiti ono što su nam bezobzirno utjerivali u glavu punih 45 godina? Nakon toga su se naoko ušutjeli. Nastavili su nam šaputati preko svojih predstavnika, navodnih naših prijatelja i poznanika, ili nas uvjeravati preko medija u svojim rukama. Ne smijemo tomu podleći, odgovorni smo i pred Bogom i pred narodom.

Dopustimo mučenicima da grade naše zajedništvo. Ono je uzdrmano kroz protekla vremena jugokomunističkog neljudskog sustava, a nastavlja se i danas preko liberalnog sustava okrenutog profitu. Možda mislimo da ne možemo puno učiniti. Ma možemo! Počnimo se više zanimati svime ovim izrečenim ovdje i počnimo moliti i postiti. To je najjače oružje za pobijediti tamu koja nam se nudi. Nemojmo dopustiti da nam vjeru pretvore u društveni osjećaj. To se dogodilo kršćanstvu na Zapadu. Zbog toga je ono bogato novcem, a siromašno duhom. Nije onda čudno da propada.

Da zaključimo. Čašćenje mučenika trebalo bi nas voditi prema Presvetom Trojstvu, prema punini života i sreće. Kad je Crkva bila najživotvornija, kao u vremenu mučenika, bilo je prošireno štovanje Kristova križa. Razumjeti povezanost Presvetoga Trojstva i Kristova križa znači razumjeti ono bitno što je potrebno za spasenje čovjeka. Ne možemo ustrajati u kršćanskoj vjeri ako pošto-poto nastojimo izbjeći križ i teškoće. To nam nastoji utrapiti današnja uljudba. Mučenici, pak, svjedoče o darivanju, o nadi. Poslušajmo ih i uživajmo u životu unatoč svemu.

fra Miljenko Stojić

Brotnjo, 8, Čitluk, 2020., str. 5. – 16.

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x