Mostar, 12. veljače 2017. (M. Jurković / hrsvijet.net) – U povodu 72. obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca, 14 dijecezanskih svećenika, jedne časne sestre i mnoštva puka Božjega, večeras je u Franjevačkom samostanu u Mostaru održana tribina »Istinom do pomirbe«. Organizirala ju je nedavno pokrenuta udruga »Središte Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) za istraživanje posljedica totalitarizama« u BiH (SIPT), a suorganizatori su Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na čelu s fra Miljenkom Stojićem, i Franjevački samostan u Mostaru, na čelu s gvardijanom fra Dankom Perutinom. Na tribini je nastupio i Zbor mladih Petrus prigodnim glazbenim brojevima.
U uvodnom dijelu nazočne, koji su u potpunosti ispunili dvoranu »Pod zvonikom«, pozdravili su gvardijan mostarskog samostana fra Danko Perutina i predsjednica udruge SIPT Anita Martinac. »O temama kojih se dotičemo svojim programskim ciljevima moglo bi se dosta govoriti, ali budući da se u našoj Udruzi okupljaju uglavnom operativne i vrlo konkretne osobe, radije ćemo djelovati. Ipak, evo nekoliko točaka. Rad na unaprjeđenju i zaštiti ustavno-pravnog položaja hrvatskog naroda u BIH. Istraživanje svih oblika djelovanja totalitarnih sustava kao i suočavanje s njihovim posljedicama. Djelovanje na podizanju stupnja svijesti o stvarnom karakteru totalitarnih režima te masovnog kršenja ljudskih ili kolektivnih prava. Rad na istraživanju i prosudbama ostataka dogmi totalitarnih sustava u obrazovanju, znanosti, gospodarstvu, javnoj upravi, medijima, kulturi i ostalim životnim područjima. Rad na demokratizaciji ovdašnjeg društva sukladno standardima Europske unije i zapadnog civiliziranog kruga. Ovo su samo neki od programskih ciljeva zacrtanih u statutu naše Udruge koja djeluje u potpunoj koordinaciji s planetarno poznatim HSK«, kazala je Anita Martinac predstavljajući udrugu.
Magistar povijesti Hrvoje Mandić, djelatnik Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH izložio je referat na temu »Hercegovački franjevci i spašavanje žrtava ustaških progona u Mostaru 1941. – 1945.«. »Najpoznatiji primjer spašavanje je onaj Olge Humo, inače supruge Avde Hume i kćeri istaknutog pripadnika tadašnje jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu, koja je koncem rata bila Titov osobni prevoditelj u Vrhovnom štabu i svojevrsna veza prema Britancima, Šubašiću i izbjegličkoj vladi u Londonu. Postoje i nepobitni dokazi da su Avdo Humo i Vaso Miskin Crni sve do studenoga 1944. slali svoje emisare tadašnjem provincijalu fra Leu Petroviću kako bi ga prebacili na “oslobođeno” područje. Kako se na pozivima zahvalio i ostao sa svojom subraćom, podijelio je s njima i sudbinu toga kobnog 14. veljače 1945.«, istaknuo je Mandić.
»Politološko ideološki aspekti stradavanja hercegovačkih franjevaca«, tema je koju je nazočnima izložio magistar politologije Dražen Barbarić, s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. »Posve je jasno da se eliminacijom svih relevantnih prijeratnih političkih stranaka i aktera upravo Katolička crkva, kako u Hercegovini tako i šire, zatekla na ideološkoj vjetrometini totalitarnog komunističkog režima koji nije trpio druge hegemone. Pogotovo ne one s dijametralno suprotnim ideološkim odrednicama, koje su imale ključni utjecaj u narodu. Partijski vrh na čelu s Titom iznimno se bojao utjecaja Katoličke crkve, u prvom redu zbog njezina institucionalnog apolitičnog karaktera koji se nije mogao obuzdati ili pak zabraniti poput političkih stranaka. Drugim riječima, KPJ je Crkvu doživljavala ne samo kao opasnog političkog protivnika već kao protivnika pred kojim je nemoćna. Stoga su i primijenili tako drastične metode na “čišćenju prostora” i uspostavi svog hegemona. Međutim, i to je bilo uzalud. Katolička crkva je sve to nadživjela – Komunistička partija i država u kojoj su zločini činjeni nisu«, istaknuo je Barbarić, dodajući kako pitanje zapovjedne odgovornosti u svakom totalitarnom sustavu nameće zdrava logika.
Govoreći na temu »Značaj istraživanja totalitarnih sustava i suočavanja s prošlošću«, dr. Ivo Lučić istaknuo je kako totalitarni komunizam uvijek progovara govorom mržnje, tražeći svoj antipod s druge strane. »Sve svoje političke protivnike komunisti su oduvijek etiketirali fašistima. Tome svjedočimo i u posljednje vrijeme kad određene političke grupacije interese cijelog jednog naroda etiketiraju fašizmom. Tome smo svjedočili i u vrijeme Miloševićeve velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i BiH. Tome smo svjedočili i u vrijeme postojanja Jugoslavije, a bilo je i tragikomičnih scena kada je Tito etiketirao Staljina fašistom. I obrnuto. Sve to pratili su neviđeni zločini na prostoru od Vladivostoka do Trsta uz pokušaje uvjeravanja javnosti kako se to čini zbog boljeg sutra. Međutim, činiti zločine zbog boljeg sutra je ludost. Stoga, sve rasprave o suočavanju s prošlošću ne vode se zbog prošlosti, kako neki ističu, nego isključivo zbog budućnosti. Komunisti i danas, izbjegavajući kritički govoriti o prošlosti, ne čine to zbog prošlosti nego zbog novih pozicioniranja u budućnosti«, rekao je, između ostalog, Ivo Lučić na mostarskoj tribini »Istinom do pomirbe«.