Zagreb, 25. lipnja 2010. (hrsvijet.net) – Istrage o masovnim komunističkim zločinima na koncu II. svjetskog rata i u poraću nisu na listi prioriteta današnje hrvatske političke nomenklature. Zanimanje za te istrage ne pokazuje politički, istražni, niti pravosudni dio današnjeg hrvatskog državnog aparata.
Pretjerano zanimanje za uvjete stradavanja 663 katolička svećenika, na žalost, ne pokazuje niti vrh Katoličke crkve u Hrvata. Kako tumačiti šokantnu spoznaju da se biskupske konferencije u Hrvatskoj i BiH više bave pitanjima i problemima Europske unije, nego pokušajima iniciranja istraga koje bi dovele do istine o najvećem masakru nad katoličkim svećenstvom u modernoj europskoj povijesti.
Kako pronaći opravdanje za činjenicu da u otetoj vili u središtu Zagreba živi Stjepan Hršak, osoba odgovorna za niz zločina u Maceljskoj šumi, i nitko za to ne pokazuje zanimanje. Kako tumačiti šutnju službenog Kaptola o Stjepanu Hršaku, koji skriva tajnu o smaknućima katoličkih svećenika u Maceljskoj šumi, kao i o slučaju Milke Planinc za koju je niz svjedoka ustvrdio da je u vrijeme smaknuća širokobrijeških franjevaca bila na samom mjestu zločina!?
Na žalost, sam crkveni vrh u Republici Hrvatskoj o svemu ovome šuti. Pojedinačna nastojanja, poput onih mons. Mile Bogovića, don Ante Bakovića, fra Miljenka Stojića, don Ive Jelića, i još nekolicine, nedostatna su za pokretanje ovog procesa s mrtve točke i konačnog rješenja ove enigme.
Upravo zbog iznesenog, u današnjoj Hrvatskoj mogu neopaženo proći i izjave Ive Josipovića o izjednačavanju statusa Titovih partizana i hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.
Otići u Tezno i Bleiburg, te odmah nakon toga odaslati izjavu o zalaganju za izjednačavanje statusa onih koji su se borili za Jugoslaviju, s onima koji su dijelove svoga tijela darovali iz ljubavi prema Hrvatskoj, moguće je samo zbog šutnje koja se uvukla u sve pore društva.
Ostatak članka pročitajte ili na stranicama portala ili u pdf-u.