29. studenoga, 2021.

LAŽ KAO SREDSTVO PROIZVODNJE „ISTINE“

Share on whatsapp
WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Iako i riječ „neistina“ i riječ „laž“ jednako označuju kako neki iskaz, neka iznesena tvrdnja, ne odgovara stvarnosti, te se dvije riječi u svojoj sadržanoj poruci ipak bitno razlikuju. Dok neistina može biti iznesena nehotično, primjerice zabludom, laž razumijeva svjesno iznošenje netočne tvrdnje. Namjerno iznositi neistine o drugom, klevetati, mogu pojedinci, a mogu i organizirane zajednice po svojim istaknutim predstavnicima. Iznošenje laži o drugome, klevetanje, može uništavati imovinu i zdravlje neke konkretne osobe, pa i naroda, čak i sam njihov život.

Ničim se ne da iskazati razlika između istine i laži. Ako se kaže: „Bog je ljubav“, još i prije se može reći: „Bog je istina“. Tko svjedoči istinu i ostaje uz nju on svijetli narodima, makar bio u najtamnijoj tamnici nekog tiranskog zatvora.

Struktura istine savršen je sustav. Rezultati svakog novog znanja, nekog novog znanstveno istraženog sloja, poklapaju se s prethodno postavljenom strukturom izgrađenom na istini. Struktura, pak, izgrađena na laži nesavršen je sustav. Svako novo znanje, rezultat svakog novog istraživanja, nužno se ne poklapa s postojećom strukturom i narušava tu krivotvorinu. Zbog toga lažov neprekidno mora sklanjati istinu te uz dodatnu potrošenu energiju proizvoditi i ugrađivati nove laži kako bi se održao privid vjerodostojnosti prethodnih. Zbog toga lažovi, svejedno je li riječ o pojedincima ili organizacijama, i ulažu toliko u proizvodnju laži i njezinu propagandu. Pogledajmo samo kontrolu medija i filmske produkcije u Hrvatskoj.

 

1. Kraljevina Jugoslavija kao mučilište i stratište Hrvata

Da bi se shvatila sva bijeda klevete Hrvata iz lipnja 1941. godine i pojave „Valerijanova memoranduma“ SPC, nužno je makar u osnovnim crtama dati prikaz odnosa Srba prema Hrvatima u vremenu koje je prethodilo.

Ovdje neću govoriti o srpskim zločinstvima prema Hrvatima prije 1918. godine, iako bi se i o tome imalo što reći. Kraljevinu Jugoslaviju mnogi su Srbi doživljavali kao oblik Velike Srbije. Nakon što su još 1902. godine srpski ideolozi, drsko i u Zagrebu, uzviknuli Hrvatima „do istrijebljenja vašeg ili našeg“, sada je, 1. prosinca 1918. godine, praktično sva državna vlast, policijska, vojna i upravna došla pod presudni utjecaj Srba. Veliki di Srba držao je kako je nova država oblik „Velike Srbije“. Gotovo od prvog dana postojanja zajedničke države, Hrvati su bili izloženi progonima, poniženjima i ubojstvima. Ubijani su iz mržnje, na ulici, u zatvorima, pred svojim kućama, pred crkvama, danju i noću, pojedinačno ili u skupinama.

Već 5. prosinca 1918. godine u Zagrebu je na Jelačićevom trgu ubijeno 15 Hrvata samo zbog toga što su izražavali nezadovoljstvo ulaskom Hrvatske u zajedničku državu sa Srbijom. Ovaj strašan zločin u kolektivnoj memoriji Hrvata zadržao se pod nazivom „Prosinačke žrtve“. U tom prosincu 1918. godine pale su i druge hrvatske žrtve. Primjerice, pred Božić 1918. godine srpski su žandari u Trebinju ubili oca Vjekoslava Maksa Luburića.

Tijekom 1919. i 1920 godine ubijeno je diljem Hrvatske najmanje 40 Hrvata zbog pitanja agrarne reforme i žigiranja stoke, a mnogi su ranjeni. Hrvati su progonjeni i ubijani i na drugim mjestima. Kako bismo dobili predodžbu o okolnostima u kojima se se našli Hrvati i kako su se ponašali Srbi ovdje između mnogih drugih mogu navesti primjer od 24. srpnja 1921. godine. U vlaku na pruzi između Sesveta i Zagreba žandar Dušan Kružić, Srbin nošen neobuzdanom mržnjom, ubio je Zlatka Arnolda samo zbog njegove izjave da je Hrvat, a ranio Rudolfa Horvatića i Ivana Kosandu.

Dana 9. studenoga 1923. godine u Dubrovniku je ubijen Hrvat Marko Ivanković. Dana 28. srpnja 1924. godine u Zagrebu je jedan od vođa Orujne osobno na ulici ubio Hrvata Marka Zovka. Nakon mnogih drugih ubojstava Hrvata koje ovdje nemamo prostora navoditi, dana 8. veljače 1925. godine, na dan izbora, žandari su kod Jezerana u Lici ubili četiri Hrvata. Dana 26 svibnja 1926. godine u zatvoru je ubijen Ivan Jelić, otac kasnijeg istaknutog hrvatskog političkog emigranta Branimira Jelića.

Svojevrsna prijelomna točka u progonu Hrvata dogodila se 20. lipnja 1928. godine. Četnički vođa Puniša Račić u organiziranom atentatu pucao je u državnom parlamentu u Beogradu na hrvatsko političko vodstvo te ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića koji je uskoro umro. Na demonstracijama u Zagrebu nakon vijesti o atentatu policija je iz vatrenog oružja ubila mladiće Hrvate Krešimira Jerbića, Vladimira Majcena i Đuru Bjeloša.

 

1929. godina:

Nakon toga došlo je do još silnijeg, upravo zvjerskog progona Hrvata. Početkom prosinca 1929. godine u Širokome Brijegu ubijen je Hrvat Blaž Đogić. Dana 22. travnja 1930. u Zagrebu je policija na ulici ubila Hrvata Miju Matijaka. U noći na 19. veljače 1931. godine u Zagrebu je na ulici u organiziranom napadu mučki izudaran hrvatski intelektualac Milan Šufflay koji je nakon toga umro. Dana 12. srpnja 1931. godine u Omišu su na euharistijskom kongresu žandarski zločinci bez ikakva povoda pucali u mnoštvo naroda u crkvenoj procesiji i dva Hrvata ubili, a više njih ranili.

Dana 7. lipnja 1932. godine u Zagrebu je mučkim napadom na ulici izvršen pokušaj ubojstva hrvatskoga književnika i odvjetnika Mile Budaka koji je ranjen završio u bolnici i ipak preživio. U lipnju 1932. godine kod Sanskog Mosta ubijen je Hrvat Tomislav Čorak. Dana 23. srpnja 1932. godine kod Crikvenice je ubijen Hrvat Josip Car.

U travnju 1933. u Perušiću u Lici ubijena je Ružica Knežević. U srpnju 1933. godine u Splitu žandarski su zločinci bez ikakva povoda pucali na okupljeni hrvatski narod na katoličkom obredu i ubili jednu osobu. Dana 13. srpnja 1933. ispred svoje kuće u Dugom Selu ubijen je Josip Predavec, potpredsjednik HSS-a. Potkraj 1933. godine u svom stanu je u nejasnim okolnostima smrti pronađen mrtav ugledni hrvatski povjesničar Ivo Pilar.

Svetozar Pribićević, prethodno bezdušni i svirepi progonitelj Hrvata, koji je i sam došao u sukob s beogradskim režimom, u svom pismu iz 1933. godine ovako govori o progonu Hrvata: „U izgnanstvu su Košutić i Krnjević. Maček je već drugi put u zatvoru, suđen na tri godine. Predavec je najprije suđen zbog jednostavnog zločina na tri godine, koje je odležao u kaznenom zavodu i tek što je izišao iz zatvora, ubili su ga. Ubojstvo su diktirali oni isti, koji su dali ubiti Stjepana i Pavla Radića i Đuru Basaričeka. Dr. Šuflaj je ubijen, dr. Budak skoro ubijen. Dr. Pernar je u zatvoru, iako još i danas nosi zrno u grudima iz revolvera P. Račića. (…) Zločinstva koja se vrše nad narodom, od kojih naročito ističem vandalizam u Lici i Sjevernoj Dalmaciji, postali su svakidašnja pojava. Osude Hrvata na smrt ili na doživotnu robiju sipaju se kao iz rukava. Vješanja se vrše svaki čas i sve se to izvodi s nekom sadističkom slašću, da čovjeku pamet mora stati kad to promatra. I taj besramni i bezbožni režim sramoti srpsko ime pred cijelim svijetom, (…) sramoti u tolikoj mjeri, da ja ne znam, hoće li se ta ljaga ikada potpuno oprati s njega.“ Tako Srbin Pribićević govori, no to je još i pojačalo progon Hrvata.

U razdoblju od 1929. do 1935. godine u Jugoslaviji je izrečeno 18.700 političkih osuda, u velikoj većini Hrvatima.

Noću na 11. siječnja 1934. godine u Međimurju žandari su na putu ubili Ivana Vargu iz Donje Dubrave. U listopadu 1934. u Tihaljini je od posljedica mučenja umro Hrvat Stojan Perić.

Dana 19. i 20. veljače 1935., nakon raspisivanja izbora, došlo je do masovnog ubijanja hrvatskih ljudi u Sibinju i okolnim mjestima kod Slavonskog Broda, u kojem su žandari bez ikakva povoda pobili 15 nedužnih hrvatskih seljaka. Taj strašan zločin ušao je u kolektivnu memoriju hrvatskoga naroda kao „Sibinjske žrtve“.

Dana 19. svibnja 1935. u Kravarskom kod Zagreba žandarski su zločinci nakon mise koju je predvodio Alojzije Stepinac, bez ikakva povoda zapucali po okupljenom narodu i ubili Hrvate Đuru Vireka i Antonija Jembriša, a teže ranili više osoba.

Dana 13. lipnja 1935. četnici su u Požeškomu Brestovcu kod Požege ubili katoličkog župnika Janka Vlašićaka. Dana 28. lipnja 1935. u Krstaticama kod Imotskoga žandarski su zločinci pucali u narod u procesiji te ubili Hrvatice Milicu Zec i Matiju Ujević. U noći na 9. kolovoza 1935. u Bučici kod Gline četnici su ubili katoličkog župnika Janka Vedrinu. U noći na 28. prosinca 1935. u Donjoj Glavni kod Imotskog ubijeni su Hrvati Slavko Adžija i Petar Brečić.

Pokraj mnogih drugih slučajeva ubojstava Hrvata koje ovdje jednostavno nije moguće pojedinačno navoditi, 26. ožujka 1936. godine u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici zlostavljan je umro poznati borac za slobodu, hrvatski mučenik Stjepan Javor.

Dana 9. svibnja 1937. godine žandari su u Senju, bez ikakva povoda, pucali u skupinu mladih Hrvata koji su došli na koncert sarajevskog društva „Trebević“, te ubili šest mladića i jednu djevojku: Nikolu Bevandića, Petra Frkovića, Franju Jelaču, Jakova Milkovića, Tomu Nikšića, Marka Smolčića i Katicu Tonković. Ovaj strašni zločin ušao je kolektivnu memoriju hrvatskoga naroda kao „Senjske žrtve“.

Dana 27. studenoga 1938., dva tjedna prije održavanja izbora, žandari su u Primoštenu ubili četiri osobe.

U kolovozu 1939. godine uspostavljena je Banovina Hrvatska. Pod pritiskom vanjskih sila progon Hrvata se donekle stišava, no ipak se i dalje događaju ubojstva.

Zadnje u mirnodopskim uvjetima 4. veljače 1941.. U Zagrebu je u Ilici ubijen mladi književnik Ivo Kozarčanin dok se vraćao kući.

Prema za sada registriranim podatcima, velikosrpski režim u Kraljevini Jugoslaviji zvjerski pobio više od 400 Hrvata iz katoličkih krajeva. Može se sa sigurnošću držati kako će taj ionako golemi broj biti i veći kada se dovrše iscrpnija istraživanja.

Također su teško stradali i muslimani, no ovdje to nije moguće šire prikazati, neki navode i dvije tisuće pobijenih.

Gledano s distance, u Kraljevini Jugoslaviji mogli bismo prepoznati i određene karakteristike velikog koncentracijskog logora, radnog logora i logora smrti za Hrvate.

 

2. Hrvati pobijeni od Srba u Travanjskom ratu 1941. godine

Srpski ekstremisti nastavili su i masovnim ubojstvima Hrvata i tijekom Travanjskog rata 1941. godine. Ovdje zbog ograničenog prostora mogu navesti sam odio hrvatskih žrtava.

Dana 8. travnja 1941. godine u Bjelovaru su na vozilo s pet hrvatskih vojnika četnici su iz zasjede otvorili paljbu te dvojicu ubili, a trojicu ranili. U selu Kapeli kod Bjelovara Srbi su 9. travnja na cesti zaustavili trudnu seljanku Mandu Filipović te joj rasporili trbuh i izvadili dijete, uslijed čega su i ona i dijete umrli. Već sutradan, nakon tog strašnog zločina, 10. travnja 1941. godine, Srbi su u selima Kapeli i Donjim Mostima kod Bjelovara masakrirali 11 nedužnih hrvatskih seljaka. To je prvi ratni masovni zločin nad civilima uopće na području NDH, i počinili su ga Srbi.

Bio je to tek dio hrvatskih žrtava u bjelovarskom kraju. Povjesničar Ivo Rendić Miočević donosi podatak kako su četnici i drugi srpski zločinci od 6. do 25. travnja 1941. godine na području Kotara Bjelovar pobili 99 osoba, među kojima je bilo 19 žena i 17 djece. Kao očit odgovor na te strašne zločine Hrvati su 28. travnja u Gudovcu okrutno pobili jedan broj Srba.

Dana 11. travnja 1941. godine u Starim Mikanovcima kod Vinkovaca srpski su vojnici sa sobom poveli 20 talaca i kod Orašja na obali Save u strašnom ih zločinu sve pobili. Dana 11. travnja 1941. godini u Srijemskoj Mitrovici srpski su vojnici nakon teškog mučenja ubili Ivana Rajnovića, Aleksandra Šimuna, Mitra Marušića i Vilima Červenjaka.

Dana 11. travnja 1941. godine srpski su vojnici nošeni mržnjom topovima gađali đakovačku katedralu. Tom prigodom ubijeni su općinski službenik Pavle Jurković i poštar Milan Laboš te dva vojnika. Upravo na tom području u stožeru jugoslavenske armije, u tim je danima službovao pukovnik Dragoljub Draža Mihailović, kasniji četnički vođa i jedan od najtežih ratnih zločinaca u Europi. Odmah nakon što se skupina predvođena Dražom Mihailovićem povukla južno od Save nastavila je sa zločinima. Tako je u nepuna tri dana po proglašenju samostalne Države Hrvatske na području Dervente pobijeno 25 posve nedužnih Hrvata civila.

U istim danima u Bosanskom Svilaju kod Odžaka srpski su vojnici i četnici ubili devet osoba. U Doboju su četnici mučili i ubili trojicu Hrvata, pri čemu su im masakrirali tijela.

Dana 12. travnja 1941. godine u Siveriću kod Drniša srpski su vojnici ubili Hrvatice Maricu Tomić, Boju Šiklić i dijete od šest godina Mariju Bukaricu.

Dana 11. travnja 1941. godine u Mostaru su srpski vojnici i četnici započeli trodnevno razaranje. U selu Cim i na okolnom prostoru pobili su osam civila, više osoba ranili, a 138 kuća spalili i uništili.

Dana 13. travnja 1941. srpski su ekstremisti započeli trodnevni udar na Čapljinu i okolna sela. Uz korištenje topništva i zrakoplova 15. travnja ušli su u Čapljinu i uz uništavanje kuće pobili 25 osoba, muškaraca, žena, staraca i djece. Dana 13. travnja 1941. godine u Gračacu je organizirana četnička skupina ubila pet članova mjesne hrvatske obitelji Dragičević i nekoliko vojnika Hrvata koji su se nakon raspada postrojbi vraćali kućama. Mnogi Hrvati ubijani su i na službi u jugoslavenskoj vojsci.

 

Rekapitulacija za travanj 1941. godine

Prema za sada registriranim podatcima, srpski su vojnici i četnici, ponegdje i obično srpsko stanovništvo, tijekom travnja 1941. godine pobili preko 300 Hrvata, uglavnom civila. Navedenom broju treba pridodati i velik broj pobijenih hrvatskih vojnika na jugu tadašnje države. Sputana hrvatska historiografija tek treba nastaviti istraživanja, pa je realno očekivati da će ta ionako goleme brojka biti i veća.

Prethodno iznesene tvrdnje potvrđuje i dobro obaviješteni američki autor Philip Cohen. On navodi kako je tijekom travnja 1941. godine srpska strana na hrvatskim prostorima počinila jedanaest neizazvanih zločina većih razmjera u kojima je stradalo čak 246 hrvatskih civila. Kada se tome pribroje pojedinačne žrtve onda je jasno da se radi o stotinama pobijenih Hrvata.

Ovdje je kao bitnu činjenicu za formiranje valjane predodžbe o odnosima koje razmatramo, potrebno naglasiti sljedeće: podrobno sam istraživao događanja na jadranskom obalnom pojasu u prvim tjednima poslije proglašenja NDH. Riječ je o velikom prostoru od Rijeke do Boke, s bližim zaleđem. Pri tome sam pregledao desetke tisuća stranica različite povijesne građe, te ni na jednom mjestu nisam naišao na podatak da bi i jedan srpski civil bio bio ubijen od Hrvata.

I neki drugi istraživači hrvatske povijesti 20. stoljeća iznose ista ili slična zapažanja. Primjerice Ivan Gabelica navodi: „Za cijelo ovo vrijeme, koliko je poznato, sve do potkraj travnja hrvatskom krivnjom nije pala ni jedna srpska civilna žrtva, a vojnih osoba je poginulo samo nekoliko i to vlastitom krivnjom…“

 

3. Svibanj 1941. godine: „Đurđevdanska“ pobuna Srba u NDH

Kontinuitet velikosrpskog djelovanja protiv Hrvata nastavljen je i u svibnju 1941. godine. Ovdje ću dati skicu za rekonstrukciju srpske „Đurđevdanske“ pobune 1941. godine, vrlo značajnog događanja u ranoj fazi postojanja NDH, koje je i do danas ostalo historiografski neartikulirano i uglavnom nepoznato.

Nakon uspostave Države Hrvatske 10. travnja 1941. godine mnogi velikosrpski ideolozi i aktivisti pobjegli su iz gradova „u šumu“, prethodno, u Kraljevini Jugoslaviji, naoružani i vojno uvježbani. Tako je stvorena solidna osnova za vojna djelovanja protiv NDH, „odmah nakon njezine uspostave“.

Fra Josip Markušić koji je u Jajcu dočekao 1941. godinu, u svojim Ratnim zabilješkama piše kako se već 2. svibnja oko Jajca i u Varcaru „čuje za ‘četnike’“.

Dana 6. svibnja 1941. godine, na srpski Đurđevdan, četnički Dobrovoljački odred osnovan 14. travnja sa sjedištem u selu Rore smještenom između Glamoča i Drvara, započeo je snažno borbeno djelovanje.

Kod sela Kijevo u okolici Sanskog Mosta četnički odred sastavljen od 45 pripadnika, 6. svibnja počinje oružanu borbu. Toga je dana ophodnja nove hrvatske vlasti s namjerom prikupljanja oružja od nekih Srba krenula ući u selo, no na ulazu ih je dočekala puščana paljba. Dana 8. svibnja pred Kijevo su pristigle njemačke snage pa su uz topničko djelovanje ušli u selo, a, kako se navodi, 29 zarobljenih pobunjenika odmah je strijeljano. Na širem prostoru Sanskog Mosta bilo je i drugih oružanih djelovanja.

Karakter „Đurđevdanske“ pobune oglašen je u noći s 5. na 6. svibnja 1941. godine u Hrvatskom Blagaju kod Slunja. Tada je bez ikakva povoda mučki ubijeno svih pet članova obitelji Jose Mravunca, mlinara na Korani. Među ubijenima bilo je i dvoje djece. Novouspostavljena hrvatska država organizirala je suđenje na kojem je, u okolnostima širenja oružane pobune u raznim krajevima, na smrt osudila i pogubila veći broj Srba.

U danima „Đurđevdanske“ pobune događale su se i druge oružane akcije, primjerice napadi kod Bosanske Gradiške u noći sa 7. na 8. svibnja, kod Krupe na Vrbasu iste noći, te kod sela Mlinište nedaleko Glamoča 9. svibnja 1941. godine. Promatrajući širu sliku pobunjeničkih akcija, kao indikativan se nameće i događaj u Splitu od 7. svibnja 1941. godine, tada već pod talijanskom okupacijom, kada je u tupinolomu pod Marjanom formiran paravojni odred sa 60 pripadnika. Odred nije borbeno djelovao i uskoro je rasformiran.

Iz jednog izvješća sastavljenog 13. svibnja vidi se kako je i u Kotaru Glina kroz nekoliko prethodnih dana dolazilo do četničkih napada na vojnike ili ophodnje. Snage tek uspostavljene hrvatske države poduzele su čišćenje terena 13. i 14. svibnja, no sa slabim rezultatima, prikupljeno je tek nešto ratnog materijala i oružja. Dakle, mnogi Srbi „muškarci u dobi za vojnu službu“ tih dana doista nisu bili na broju ni u Glini, ni u mnogim drugim naseljima, ali ne zbog toga što su ih pobile vlasti NDH, već zbog toga što su se odmetnuli u četničku pobunu. Pogubljenja nekih Srba na lokalitetu Prekopa, oko pet kilometara udaljenom od Gline, 12. svibnja 1941., dovoljno jasno se mogu vidjeti kao odmazda za četnička djelovanja u sklopu širih događanja oružane pobune.

Već i u „Đurđevdanskoj“ pobuni postojale su namjere općeg uništenja Hrvata u lokalnim sredinama. U svojem dnevniku za 10. svibnja 1941. godine Ervin Šinko, tada je živio u Drvaru, navodi: „Željezničar je pokazao na jedan žbun u našem dvorištu i rekao da je na Đurđevdan iza toga žbuna bio skriven jedan puškomitraljez. Bilo je pripremljeno i tristo bombi (…) Čini se da je Vuksan ozbiljno rekao (mojoj ženi) Mici: Srbi su planirali da toga dana pokolju ovdašnje Hrvate.“

Srpska „Đurđevdanska“ pobuna nije poprimila razmjere šireg ratnog događanja, jer je u tom vremenu još nije mogla imati podršku Rusije, dakle ni komunizma ni pravoslavlja, koja je tada još imala sporazum s Hitlerom.

 

Izoliranje četnika i početak sabirnih logora u NDH

Kao jednu od posljedica „Đurđevdanske“ pobune možemo registrirati i prve sabirne logore u NDH. Prema pisanju dnevnog tiska, 10. svibnja 1941. godine iz Vinkovaca je u Zagreb priveden 101 četnik. Dana 18. svibnja 1941. godine u Đakovu i okolici uhićen je veći broj četnika, a uhićivani su i na drugim stranama. U novoosnovanom logoru „Danica“ kod Koprivnice, 25. svibnja 1941. godine nalazilo se zatvoreno preko 1.000 četnika iz raznih krajeva Hrvatske. U novinama je istaknuto kako su tu „skupljeni oni najgori, koji su najviše jada zadavali hrvatskom narodu“.

 

4. Lipanj 1941. godine: „Vidovdanska“ pobuna Srba u NDH

Srpski ekstremisti nastavljaju zločine nad Hrvatima i u lipnju 1941. godine. U napadima izvedenima 5., 6. i 7. lipnja u istočnoj Hercegovini, srpski su pobunjenici zauzeli nekoliko oružničkih postaja i uz sudjelovanje običnoga srpskog stanovništva pobili 13 hrvatskih zarobljenika, te ranili veći broj drugih nedužnih osoba. Kako bi spriječili daljnje napade i zločine, nove hrvatske vlasti okrutno su pobile jedan broj srpskih talaca, nakon čega se pobuna ipak stišala.

Dan nakon Hitlerova napada na Rusiju (SSSR) započetog 22. lipnja 1941. godine, Srbi dobivaju podršku komunista (Treće internacionale) i pravoslavlja te pokreću široku oružanu „Vidovdansku“ pobunu, djelujući uglavnom na terenu istočne Hercegovine. Pri tome su počinili brojne zločine.

Primjerice, 24. lipnja osvajaju oružničku postaju u Lukavcu zapadno od Gackog i ubijaju svih 14 oružnika nakon što su se ovi predali. Dalje nastavljaju seriju zločina. Tako su samo tom na razmjerno nevelikom prostoru oko Nevesinja i Gacka u svega dva dana pobune Srbi pobili 52 Hrvata. U tim danima ginu i brojni drugi Hrvati.

Dana 28. lipnja 1941. godine, na srpski Vidovdan, četnici predvođeni pravoslavnim popom Radojicom Perišićem, osvajaju naselje Avtovac i u njemu ubijaju i masakriraju svo zatečeno stanovništvo, njih 47, među kojima i žene i djecu, a kuće pale i uništavaju.

Pokolj 11 Hrvata u Donjim Mostima kod Bjelovara 10. travnja 1941. godine bio je prvi zločin masovnog ubijanja nedužnih civila na teritoriju NDH. Zločin u Avtovcu 28. lipnja bio je prvi zločin s potpuno jasnim genocidnim obilježjima na teritoriju NDH. Oba zločina počinila je srpska strana, u ranoj fazi postojanja NDH.

 

5. „Valerijanov memorandum“ SPC – srpska ratna propaganda

Upravo u danima „Vidovdanske“ pobune u lipnju 1941. godine, velikosrpski ideolozi objavljuju nove projekte stvaranja „Velike Srbije“. Jedan je pustio u optjecaj nacistički suradnik i šef srpske vlasti u Beogradu Milan Aćimović, a drugi, „Homogenu Srbiju“, velikosrpski ideolog Stevan Moljević uz granicu Hercegovine. Oba projekta „Veliku Srbiju“ dovode do Karlovca.

Kao krunu svega, upravo u tim danima srpska strana preko Srpske pravoslavne Crkve kao ratnu propagandu pušta u optjecaj i „Valerijanov memorandum“, koji lažno optužuje Hrvate da su već do tada, tobože, pobili 100.000 nedužnih Srba u NDH. Bio je to u osnovi jednostavan model propagande kojoj je cilj bio prikrivanje genocida kojeg su Srbi upravo počeli provoditi nad Hrvatima. Ne može se reći da takva propaganda nije imala uspjeha, kako u Berlinu i Rimu, tako i u Londonu, New Yorku i na drugim stranama.

Izrada „Valerijanova memoranduma“ organizirana je pod pokroviteljstvom tadašnjeg prvog čovjeka SPC mitropolita Josifa Cvijovića, čovjeka koji se s oružjem u rukama kao četnik borio za velikosrpske ciljeve u Makedoniji. Rad na memorandumu počeo je polovicom lipnja 1941. godine, a obavljao se u Muzeju SPC u Beogradu. Za tu nakanu SPC je osnovala posebno povjerenstvo kojem je predsjedao episkop zvorničko-tuzlanski Nektarije Krulj.

U Muzej SPC dolazile su pojedine osobe predstavljajući se kao izbjeglice iz NDH, te davale izjave kakve su god htjeli. Bilježenje izjava vodio je Đoko Slijepčević, docent na Katedri za povijest SPC. O vjerodostojnosti prikupljenog materijala možemo suditi iz njegova svjedočanstva kako se „ponekad moglo provjeravati ono što pojedini kažu“, dakle mogle su se iznositi i izmišljotine. O karakteru tog posla može se suditi iz riječi koje dalje navodi Slijepčević: „Kada je bilo prikupljeno dovoljno materijala za jedan Memorandum, koji bi činio ozbiljan dojam, Odbor četvorice taj je materijal pregledao i ocjenjivao i odvajao ono što se moglo upotrijebiti.“ Tako iz ovoga prvorazrednog svjedočanstva vidimo po kojem su kriteriju i metodologiji nastajale klevete Hrvata i optužbe o ubijanju Srba u NDH.

Već u prvoj verziji „Valerijanova memoranduma“ iznosi se patogeno dimenzionirana optužba da je od travnja 1941. godine do 24. lipnja, u NDH ubijeno oko 100.000 nedužnih Srba. Memorandum je potpisao episkop Valerijan Stefanović, vikar patrijarha SPC, uime čitave Crkve, kao službeni dokument SPC. Dokument nikada nije opozvan. Ta velikosrpska kleveta Hrvata nije samo nekakva prilagođena izmišljotina, ona je sramotna laž. Na teritoriju NDH nije stradalo ni 1.000 Srba po svim osnovama, dakle ni 1 % od optužbe iznesene u dokumentu SPC.

Iako je delikatno licitirati u pitanju ljudskih žrtava, znanost i o tome jednostavno mora govoriti. Prema svim podatcima, sasvim je sigurno da su do tada pri življenju u zajedničkoj državi više nedužnih Hrvata pobili Srbi, nego što su Hrvati pobili Srba. Tako se može dati i moralni sud, da ovako teška kleveta Hrvata iznesena od strane Srpske pravoslavne Crkve, shvaćajući i razloge srpske strane za preventivnom zaštitom u mjeri u kojoj su postojali, nije tek prilagođena izmišljotina već sramotna laž.

Bilo je teško u ratnim okolnostima osporavati takve dokumente, tim više što su mnogi naivci i s hrvatske strane nasjedali na takvu propagandu. Utjecaj „Valerijanova memoranduma“ kao strateške klevete Hrvata ostvarivao se odmah. Činjenica je kako je njemački general iz Beograda već 25. lipnja 1941. godine počeo snažno pritiskati Zagreb da se zaustavi progon Srba, iako bi se s dozom crnoga humora moglo reći kako je na raznim stranama NDH trebalo zaustavljati progon nedužnih Hrvata. Upravo u tom vremenu plasmana „Valerijanova memoranduma“ u lipnju 1941. godine, dodatno je pojačan donekle i neprimjereni pritisak Vatikana na Stepinca i zapravo sasvim nedužne hrvatske fratre, u prvom redu dalmatinske i hercegovačke provincije.

SPC je u srpnju 1941. godine nastavila rad na izmišljanjima i doradi klevete Hrvata pa je tako njemačkoj strani početkom kolovoza predala nadopunjenu verziju „Valerijanova memoranduma“ u kojoj se već izlazilo s brojem od preko 180.000, a do rujna je taj broj narastao na čak 360.000 navodno pobijenih Srba u NDH. Takvim brojem su, šireći ga po svijetu, krajem rujna baratali srpski diplomatski krugovi kao oružjem političkog terora protiv Hrvata.

Ovdje nije moguće pobrojati i komentirati sve podvale i laži iznesene u „Valerijanovu memorandumu“ na račun Hrvata. Prva je podvala srpsko zauzimanje pozicije žrtve, što su srpski stratezi uspješno odradili i ostavili u sjeni nebrojeni niz zločina i ubijenih Hrvata te podizanje oružanih pobuna.

 

Potom slijede eksplicitne optužbe za istrijebljenje Srba već u prva dva mjeseca postojanja NDH, što se može okarakterizirati patološkim izmišljanjem, primjerice:

Bihać: „istrijebljen do posljednjeg Srbina. Svi su poubijani, internirani, raseljeni i u zbjegovima.“

Glina: „Računa se da u tome kotaru nema ni jednoga jedinog Srbina, jer su svi koji nisu uspjeli pobjeći pobijeni.“

Donji Lapac: „Postoje sela koja su potpuno uništena (…) pa ima sigurnosti da su Srbi ovdje uistinu istrijebljeni jer su svi poubijani ako nisu u bijegu.“

Gospić: „U samom mjestu kao i u svim selima, pobile su hrvatske ustaške vlasti gotovo sve Srbe.“

Korenica: „I ovo ličko mjesto, gotovo s cijelom okolinom, istrijebljeno je od Srba.“

Ljubinje: „U kotaru Ljubinje poubijano je oko (2500) Srba… (…) Kotar Ljubinjski potpuno je istrijebljen tako da u cijelom kotaru nije ostao ni jedan jedini Srbin.“

Slično navedenom donose se izmišljeni podatci i za veći broj drugih kotareva u NDH, a onda kao zadnji, redni broj 49, dolazi Imotski: „U ovome graničnom dalmatinskom kotaru koji je od prije čuven po svojoj zvjerskoj mržnji prema Srbima poubijani su svi Srbi muškarci do jednoga, tako da uistinu nema ni jednu mušku glavu, ostale su samo bezglave obitelji: žene i djeca.“ Istina je međutim, kako je u Imotskom prema popisu 1931. godine bilo 1410 Srba, a prema popisu 1948. godine ih ima 1290, dakle nakon četiri godine teškog rate te poslijeratnih migracija i kolonizacije, te je potpuno jasno da Hrvati nisu počinili ni „g“ od genocidna nad Srbima ni u Imotskom iako su zbog toga teško oklevetani i na temelju te klevete snosili dugotrajne posljedice.

Koja je razina iznesenih izmišljotina sasvim se uvjerljivo može vidjeti iz popisa stanovništva provedenog u komunističkoj Jugoslaviji 1948. godine. Srbi su još i tada u svim kotarevima opstali u relevantnom broju usprkos teškom građanskom ratu, komunističkoj revoluciji, poslijeratnoj migraciji i kolonizaciji. Nasuprot tome, vidi se kako su u nekim kotarevima zapravo Hrvati decimirani:

Glina 1948. godine, broj Srba –

Gospić 1948. godine, broj Srba –

Lapac 1948. godine, broj Srba –

Korenica 1948 godine, broj Srba –

Petrovac 1948. godine, broj Srba –

Broj Hrvata, Lapac: 1931. godine                ; 1948. godine

Broj Hrvata, Petrocac: 1931. godine           ; 1948. godine

 

U preglednom istraživanju koje sam proveo za veliki dio područja NDH, pa se može držati karakterističnim i za čitavu NDH, stanje srpskih civilnih žrtava do 23. lipnja 1941. je slijedeće:

– obalni pojas od Boke kotorske do Sušaka: ni jedan stradali srpski civil

– Dalmacija ostalo: 86 žrtava svih nacionalnosti

– Zapadna Hercegovina: ni jedan stradali

– Istočna Hercegovina: 144 stradala od čega 87 talaca

– Tropolje (Livno, Duvno, Glamoč) i Drvar, ni jedan stradali.

Ukupno se dakle u južnom dijelu NDH, koji je činio veliki dio čitave NDH, radi o 230 stradalih civila, no valja reći da među stradalima u Dalmaciji svi nisu bili Srbi, a također je kod jednog broja stradalih upitan njihov civilni status, odnosno moguće je riječ o četnicima.

Može se očekivati da se u nekim lokalnim okružjima pronađe još pojedinačnih srpskih civilnih žrtava, koje do sada nismo vidjeli i ovdje uvrstili, no ni u kom slučaju ne treba očekivati da bi se mogli mijenjati razmjeri stvarnosti i klevete iznesene u „Valerijanovu memorandumu“ SPC.
Ovdje treba reći kako se u „Valerijanovu memorandumu“ SPC za izmišljene najteže zločine prema Srbima izrijekom optužuje katoličko svećenstvo, bez ikakvih dokaza ili bilo kakvih konkretnijih podataka, a na jednom mjestu se čak za ubojstvo izvjesnog srpskog popa iz Zenice izrijekom navodi kako ga je osobno ubio „jedan katolički sveštenik“, no ni tu se ne donose bilo kakvi dokazi ni dodatni podaci. Takve paušale tvrdnje u ovom propagandnom klevetničkom pamfletu satkanom od izmišljotina i laži, u ranoj fazi postojanja NDH predstavljale su nedvosmisleno huškanje na nedužni katolički kler.
Huškanje je, nedvojbeno, imalo uspjeha. Tek mjesec dana nakon plasmana prve verzije „Valerijanova memoranduma“, velikosrpske snage započele su krajem srpnja 1941. godine opći genocidni rat protiv hrvatskoga naroda u NDH. Ovdje samo još želim naglasiti kako su u tim događanjima mučki ubijeni i masakrirani katolički župnici u Grahovu, Drvaru i Petrovcu, odnosno Krnjeuši, zajedno sa svojim vjernim narodom.
Bila je to jasna najava općeg progona oklevetanoga hrvatskog naroda i hrvatskoga katoličkoga klera, koje je kulminiralo i uništenjem fratara hercegovačke provincije. Velikosrpski stratezi pri tome su, u mjeri koja ih je zadovoljavala, naišli na korisnu suradnju s komunističkim partizanskim pokretom kako u propagandi tako i u izravnoj provedbi zločina. Upravo zbog ove propagandne sastavnice budimo pri istraživanju ovog i drugih teških pitanja novije hrvatske povijesti oprezni. Puno je podmuklih usta koje su navodili ruku s nožem u leđa brata.

O čemu se tu radi predlažem da zaključujemo i iz sljedećeg primjera. U nedavno objavljenoj knjizi u Srbiji pod naslovom „Srpska crkva u komunizmu i postkomunizmu“, na temelju iscrpnijeg istraživanja iznosi se podatak kako su „partizani ubili 51 sveštenika kao narodne neprijatelje“. Ako smo ovdje sabrani u spomen čak 66 fratara iz samo jedne hrvatske provincije koje su pobili partizani u istom tom vremenu, onda je prilično jasno o čemu se tu radi. Ako se tome doda da ukupne žrtve hrvatskoga katoličkog klera u ratu i poraću prelaze broj od 600, a broj pobijenih Hrvata ukupno više stotina tisuća, onda je dovoljno jasno kako se radilo i o nacionalno inspiriranom genocidu. Nije bilo u pitanju tek uništavanje drugog zbog vjere. Inače bi komunisti pobili, razmjerno broj ustanovnika, oko 1.000 klerika Srpske pravoslavne Crkve. Tako se i iz tog primjera može predočiti koliki su razmjeri stradanja hrvatskoga naroda. Uvjeren sam kako će doći vrijeme da se i to do kraja znanstveno i čestito istraži te objavi Hrvatima i svijetu.

To će svima pomoći da sigurnijim korakom hodimo kroz osobni život, i da kao narod idemo prema nekoj budućnosti međusobnog poštovanja, skromno se klanjajući Stvoritelju koji nas je posadio u ovu Domovinu kao dio svoje slave.

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x