05. listopada, 2022.

KOSTI JUGOKOMUNISTIČKIH ŽRTAVA SVAKODNEVNO SE POJAVLJUJU IZ JAMA

WhatsApp
Print Friendly, PDF & Email

Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom, književnikom i novinarom

Razgovarao: Željko Ivković

Fra Miljenko Stojić rođen je 1. lipnja 1960. u Dragićini kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu. Kao svećenik i redovnik obnašao je različite službe, a trenutno mu je glavna preokupacija rad u Vicepostulaturi.

Osim toga piše pjesme, osvrte, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku…


Dok je svijeta i vijeka, 20. st. ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma, nacionalsocijalizma i fašizma. Budući da je Vaša zadaća izravni rad s preživjelima, potomcima te zemnim ostatcima žrtava jednog od tih sustava možete li nam reći što je to totalitarizam?

Pošao bih od poznatog nam prosvjetiteljstva. Navodno se tada čovjek samoostvario, prosvijetlio pa je povijest potekla u smjeru bratstva, slobode i jednakosti, kako je to kasnije označila nesretna Francuska revolucija. Ali nije. Čovjek u Europi je tada potkopao temelje samome sebi. Umjesto da nastavi izgrađivati kuću koju mu je darovalo kršćanstvo i u kojoj je cvjetala duhovnost, umjetnost, gospodarstvo, jednostavno svi vidovi života i u kojoj je poštiva različitosti, on se uzoholio, to prvotno razdoblje proglasio mračnim i krenuo u »svijetlu budućnost«. Sada se kao čudi otkuda svi ovi neredi, ratovi, pošasti u »svijetlom i naprednom« XX. st., kao i u ovom novom tisućljeću.

A čuđenju nema mjesta. Probuđena je zvijer totalitarizma, svevlasti ili zlosilja kako mi je najdraže imenovati tu pojavu. I ona se još uvijek razvija u vidu zastranjenja na raznim razinama koja su do jučer bila nezamisliva. Kršćanstvo je, pak, sve to bilo zaustavilo, jer je zlo u obliku zlosilja i prije njega pokušavalo prevariti i nadjačati čovjeka. Mogli bismo reći da je čovjek ovih suvremenih vremena probudio barem jednu od onih zvijeri iz Otkrivenja. Ne protjera li je ponovno u mrak povijesti, ne piše mu se dobro.


Zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima? Zar to samo po sebi nije jasno?

Onima koji su se probudili, koji znaju što je demokracija sve je to jasno, ali drugima nije. Hvala Bogu da još uvijek u političkim tijelima Europske unije ima onih koji razmišljaju svojom glavom, a ne kako im je naređeno. Prisjetimo se da nad svima njima, pa i nad nama, visi onaj Damoklov mač političke korektnosti. U posljednje vrijeme došla je i cancel culture, neki govor o ispravnoj povijesti i slična naklapanja.

Europa se zapravo suočava sa samom sobom. Ne negdje na dalekom Istoku, islamskim zemljama… nego u njoj samoj nastao je socijalizam, marksizam i slična umovanja koja su onda prešla u nacionalsocijalizam i fašizam, a polako prelaze i u druge totalitarne oblike. Sindrom je to zemaljskoga raja. Ljudima tamo bilo dobro i predobro, zmija ili zlo počelo im šaptati da mogu sjesti na Božje mjesto, biti kao On, oni povjerovali i znamo što se dogodilo.

Erich Fromm, član marksističke Frankfurtske škole u knjizi »Imati ili biti« navodi sljedeće: »Kako je politička revolucija XX. stoljeća, ruska revolucija, propala (…), pobjedničke revolucije našeg stoljeća su, iako se još nalaze u početnim stadijima, ženska, dječja i seksualna revolucija. Njihove principe je već prihvatila svijest velike većine pojedinaca, a stare ideologije svakim danom postaju sve smješnije«.

Želi li dobro sebi, Europa će se morati odreći toga šapata zla. Sve je slabija i slabija, nemoćna brinuti se o sebi. Kada je pristajala uz Isusa Krista, onda je bila uzorom svijetu u svemu, snažna i samosvjesna. Naravno, uz uvažavanje različitosti. Povijest zorno o tomu svjedoči.


Totalitarno naslijeđe u BiH čini se kako ne nestaje, nego se i učvrstilo te skoro da je počelo ponovno nasrtati, kroz različite oblike, na slobodu i demokraciju, najprije kroz pritiske da se o ubojstvima koje su učinili komunisti uopće ne priča, a onda niti istražuje… Kako se Vi u Vicepostulaturi nosite s time? Imate li poteškoća, omalovažavanja, prijetnji…?

Budući da smo Hrvati i imamo dvije države, rekao bih da je tako s obje strane granice. Negdje tamo od početka ovoga tisućljeća razmahao se ponovno taj komunizam kojega radije zovem jugokomunizam. Potaknule su ga određene zakulisne sile iz inozemstva, najvidljivije oličene u onom zlosilniku Georgu Sorosu. Djelovao je on ne samo u BiH, nego i Hrvatskoj te čitavoj Europi. Najdraže mu je rabiti odurni lijepak jugoslavenstva, zlosilje koje je ne samo Hrvate, nego i druge narode u tiraniji zvanoj Jugoslavija, stajalo mnogih života i mnoge muke i znoja. Zaustavio je taj lijepak njihov prirodni razvitak pokušavajući ih smiješati u neki novi narod i naciju. Nije stoga čudno da se na objektivan način pokušava istraživati razdoblje djelovanja komunizma i jugokomunizma. No, njihove pristalice pokušavaju da se povijest zacementira, da bude onakva kakvom su je oni označili kroz svoju zlosilnu vladavinu. S druge strane jedno od pravila historiografije ili izučavanja povijesti jest da je ona u neprestanoj reviziji ili preispitivanju. Uostalom, kosti jugokomunističkih žrtava svakodnevno se pojavljuju iz kojekakvih jama, rudnika gdje su te žrtve bile žive zazidane… i da to bude nevažno da dotični i neki mediji o tome šute!?

Vicepostulatura, koju imam nezasluženu čast voditi, nema pravo razmišljati o svim tim poteškoćama i bojati se. Ako je 66 hercegovačkih franjevaca bilo spremno dati svoj život za istinu, ako je njih 90-ak okusilo tamnicu zbog te istine, da o mnogobrojnim žrtvama puka Božjega ne govorimo, čega se imamo bojati? Ali ne smijemo se osloniti samo na svoje snage. Ovdje se radi o čistom zlu pa i molitva treba biti čista da bi ga mogla pobijediti.


Možemo li na trenutak zastati i razmisliti o onima koji i danas smatraju da su 1945. svi dobili ono što su »zaslužili«? Zbog čega postoje različite interpretacije ove tragedije unutar samog hrvatskog korpusa, ali i drugih naroda u BiH?

Sve to ovisi od toga koliko je tko zagazio u blato jugokomunizma. Hrvatski narod nije toliko koliko bi neki htjeli da to bude, pa ne bih govorio da smo razjedinjeni po tom pogledu. Da jesmo, ne bi 90-ak% Hrvata glasovalo nakon pada jugokomunizma da ga se zamijeni demokracijom.

I Hrvatima i svim drugim narodima u okolini, pa tako i onima koji nisu okusili komunizam, veliki su problem mediji. Oni 24 sata na dan »tuku« po nama. Ima ih da nisu, a trebali bi biti, u našim rukama pa smo zapravo svi u njihovom ropstvu. Okultna oligarhija nažalost danas nekima vlada i pokušava na taj način promijeniti ovaj svijet. Uspjet će, budemo li malodušni.

Zbog svega toga pristalice komunizma i jugokomunizma dobivaju u takvim medijima nezasluženi prostor. Jedni su »drmali« u to vrijeme, drugima je bilo dobro dok su kupili mrvice s njihova stola. Svijest im je zarobljena, ogrezla u zlosilju, dok u isto vrijeme tvrde da su prosvijetljeni, da oni najbolje znaju što je dobro za sve nas. Kada bi zaista bili prosvijetljeni, onda bi oni prvi uzeli lopatu u ruke i počeli kopati nakon što se sazna da negdje postoje nedostojno pokopani ljudski ostatci. Ta još su Rimljani 450. pr. Krista tako postupali u onim svojim poznatim Zakonima dvanaest tablica, kršćanstvo je razvilo pojam mučeništva, a današnja uljudba, ovakva kakva jest, govori o kulturi sjećanja. Ali to njih ne zanima, dok se u isto vrijeme busaju u svoja demokratska prsa i probijaju nam glavu tobožnjom brigom za ljudska prava.


Kako gledate na one koji i dalje vjeruju u razliku između fašizma i komunizma? Kao jedni su u osnovi zli, a drugi su krenuli s dobrom idejom te zastranili?

Dometnimo tu još nacionalsocijalizam. Nikakve tu razlike nema. Počeli su se razlikovati tek onda kada su nasrnuli jedni na druge 22. lipnja 1941. Prije toga marno su uspostavljali Novi svjetski poredak. Pakt Ribbentrop-Molotov o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika potpisali su 23. kolovoza 1939. Nakon toga su napadali okolne države i dijelili njihovo ozemlje. Ali nisu se mogli dogovoriti je li ispravniji smjer hoda socijalizma kroz određenu naciju koja onda time postaje izabrana nacija, nešto kao u Starom Zavjetu, ili je taj hod kroz sve narode, nešto kao u Novom Zavjetu. Nije slučajna ova usporedba. Zlo se uvijek voljelo i voli kititi perjem dobra, inače će svatko lagano prepoznati njegovu rugobu. I kada to perje poče letjeti, odjedanput se neki probudiše kao antifašisti i tako do dana današnjega. Time pokušaše i pokušavaju skriti zlu ćud ideologije komunizma, ali to je jednostavno nemoguće. Komunizam ne samo da je za ropotarnicu povijesti, nego nije nikada ni trebao nastati. Ako je dopušteno ljudska ubojstva mjeriti u brojevima, onda je komunizam zloćudniji od nacionalsocijalizma ubivši do 150 milijuna ljudi za razliku od potonjega koji ih je ubio 35 milijuna. Tako govore povijesne knjige.


Često ste u Mostaru, a to je i sjedište vaše Hercegovačke franjevačke provincije. Kako gledate na posljednje promjene imena ulica u Gradu na Neretvi, mjestu gdje su partizani ubili provincijala i nekoliko franjevaca? Zašto sva sporna imena nisu obuhvaćena ovim promjenama?

Ovdje svakako treba reći da iz društvene sredine treba ukloniti sva podsjećanja na neki totalitarizam, pa tako nigdje u njoj ne može biti nazvana neka ulica, trg po Josipu Brozu Titu i sličnima, kao što je to još uvijek u Mostaru ili nekim drugim gradovima u BiH. Njega je ona glasovita francuska Crna knjiga komunizma stavila na 10. mjesto suvremenih zločinaca. Ne mijenja ništa na stvari to što su mu neki služili ili što su kupili mrvice s njegova stola.

Ono što bi u Mostaru svakako trebalo učiniti, a nije učinjeno, jest podići spomenik sedmorici ubijenih hercegovačkih franjevaca i mnoštvu članova vjernoga puka Božjega. Prve su ubili na Čekrku, na obali Neretve, i tu bi se svakako moralo podignuti primjerenu ploču s kratkim objašnjenjem što se tu točno dogodilo. Drugi su ubijeni na različitim mjestima po gradu, posebno nakon Bleiburga i Križnog puta: Sjeverni logor, Južni logor, Rodoč, Zapadni logor, Ćelovina, razna mjesta na obali Neretve… Puno bi još toga trebalo istražiti da se konačno dođe do pune istine. Dok se to ne zbude, zacijelo bi trebalo svakog 14. veljače, kada su jugokomunisti ovladali Mostarom, početi s mimohodom od mjesta gdje su ubijeni franjevci pa do crkve Sv. Petra i Pavla. Na taj način razmišljali bismo o svemu tomu te se molili da se nešto slično nikada više ne dogodi.


Jedan od odgovora na totalitarizme 20. st. je Groblje mira na Bilima kod Mostara. Prema reportaži koju smo pisali u Tjedniku dobar posao je urađen, što se planira u budućnosti?

Dobro ste rekli da je to jedan od odgovora na totalitarizme XX. st. Ujedno je to i odgovor na žrtvu hrvatskoga naroda kroz povijest. Počelo se s Drugim svjetskim ratom i poraćom, jer je tada napravljen genocid nad hrvatskim narodom i jer se još uvijek ipak ima dosta podataka o svemu. Genocid je bio i za vrijeme turske vladavine, ali puno je toga nažalost potonulo u mrak povijesti. A u sredini Memorijalnog centra Groblje mira je Vukovarski križ, simbol Domovinskoga rata. Iz ovih prekratkih riječi mislim da se može shvatiti u kojem smjeru sve to zapravo ide.

Ono što mi je izuzetno drago jest da se krenulo s podizanjem kipa Pietà, Gospa u krilo prima mrtva sina, tamo kraj onih zastava. Bit će to rad našega velikog umjetnika Ilije Skočibušića. Moći će se u podnožju toga kipa sjesti, zapaliti svijeću i moliti za sve te naše žrtve. Na ovaj način dobiva se ovdje i obiteljsko ozračje. Crkva je posvećena Sv. Josipu, tu je Majka Marija, a tamo razasuti po onim poljima i redovima te u kosturnici jesu hrvatska djeca, njihova djeca. Na postolju kipa trebao bi biti natpis: »Ja sam uskrsnuće i život«. Tako je sve puno nade, a ne očaja i beznađa.

Jedna od stvari koja se trenutno radi jest i na početku polja B podizanje križeva s imenom i prezimenom, imenom oca, godinom rođenja i godinom smrti za žrtve ubijene župe Krnjeuša. Nju su velikosrbi 9.-10. kolovoza 1941. izbrisali s lica zemlje, ali ne i iz našega srca. Ubili su njih 278, jednako djecu, žene, starce. Samo mladeži do 18 godina bilo je 89, a najmlađi među njima još su bili u kolijevci. Tako mi je drago da su neki prepoznali žrtvu ove župe pa su platili križ za pojedine ubijene uz uvjet da im se dostavi njihovo ime i prezime kako bi mogli dolaziti na Groblje mira te paliti svijeće i moliti se za njih.


S obzirom na situaciju u Ukrajini te mogućnost da se ratni sukob i proširi, što je samo po sebi prijetnja za demokracije, postoji li opasnost da se »probudimo« u totalitarnom društvu?

Opasnost za to uvijek postoji, iako je smanjena ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Kada dobro razmislimo, tomu pridonosi i nedavno otvoreni Pelješki most. Zapadna uljudba, takva kakva je, došla je u naše krajeve i donijela sa sobom ili poduprla ovdje svoje dosege još tamo iz Srednjega vijeka, nazovimo to demokracijom, kao i sve ono loše što je kasnije poprimila. Ali daleko je to od ruskoga svijeta, srpskoga »sveta« i sličnoga. Jadransko-jonskim smjerom uspostavljaju se nove granice koje, hvala Bogu, u ovom vremenu idu prema Istoku, a ne više da idu prema nama kao što je to predugo bilo kroz povijest.

Ipak, uvijek treba biti na oprezu te se oslanjati na Boga i na samoga sebe. Zagužva li se na svjetskoj razini, svatko će najprije gledati na sebe, a ne na drugoga. Zbog geopolitičkoga položaja nama je i nadalje namijenjena uloga predziđa kršćanstva, sviđalo se to nama ili ne.


U posljednje vrijeme, a zapravo zadnjih desetak godina, možda i više, u BiH se govori o promjenama Izbornoga zakona. Ne smije se zaboraviti ni prosvjed zbog sv. mise u katedrali zbog molitve za duše ubijenih na Bleiburgu. Stvari su kulminirale krajem srpnja, kada su se čule tužne stvari, prebrojavali Hrvati, mjerilo koliko prava imaju te koliko im se treba »dati«, spominjani su i vagoni… Je li to suvremeni totalitarizam, zapravo fašizam?

Sve to što ste nabrojali za mene je čista slika totalitarizma ili zlosilja, a fašizam bih pustio kraju. Predstavnici jednoga naroda, bošnjačkoga, ne želim reći čitav narod, pokušavaju ne predstavnicima nego drugom čitavom narodu, hrvatskom, nametnuti svoju volju gazeći obilato u zlosilje. Pojednostavljeno rečeno pomiješalo im se u glavi. Nisu se oslobodili jugoslavenskog zlosilja u tim svojim glavama, malo su listali povijesne knjige i pročitali o agama i begovima te si umislili da su oni sada djelitelji pravde i prava drugima. Ima tu, istina, i onih koji rade svoj posao, kao što su ga radili i onih ratnih godina zadnjega rata. Znamo da su se u početku Hrvati i Bošnjaci tada držali skupa. Međutim, uspješe ih zavaditi, izdajničke sluge ili zavedeni s obje strane. Nakon toga počesmo govoriti o zločinima, umjesto da pamet bistrimo pozitivnim primjerima. Tako je Hrvatska primila mnoštvo bošnjačkih izbjeglica, kao i njihovih predstavnika. Pomogla je Armiji BiH da se naoružava, čak i dok se borila protiv Hrvata u BiH, bila odlučujuća u oslobađanju BiH. Umjesto zahvale i dobrosusjedskih odnosa sada bi neki Bošnjaci Hrvatima davali neka prava, prijetili im ratom… A trebali bi poći putem Bošnjaka Huseina Smajića koji je sasvim slučajno na svom imanju otkrio temelje srednjovjekovne katoličke crkve u Bugojnu te je ponovno izgradio. Pronađeni su prilikom istraživanja i ljudski ostatci umotani u pozlaćeno platno što govori da su pripadali plemenitaškom rodu. Povijest je sve to pokušala uništiti, Huseinu je, pak, jasno da su u BiH Hrvati i Bošnjaci upućeni jedni na druge, da im je do dolaska Turaka povijest zajedno tekla, da sada mogu napredovati u svakom pogledu ako svoje odnose urede kao narodi u Švicarskoj ili Belgiji koji su kudikamo dalji jedni od drugih. To onda znači da nema drugome biranja njegovih političkih predstavnika, da nema opiranja da svatko od njih ima škole, medije… na svome jeziku. Preduvjet za to je odbacivanje jugoslavenskih magli koje jedan Željko Komšić i oni koji su ga birali očito baštine.


Je li moguće u budućnosti oslobađanje prostora Crkve u Hrvata od okova ostataka naslijeđenoga totalitarizma u BiH i Hrvatskoj?

Ne samo da je moguće, nego je i nužno potrebno. Crkva u Hrvata ne smije gacati u toj baruštini. Ostatci toga zlosilja prljaju njezino lice. Ako je netko poklekao u tim vremenima i još nastavlja tim putem, treba imati snage ne dopustiti mu širiti te namisli. Drukčije rečeno, i Crkva u Hrvata, a ne samo društvo, treba provesti lustraciju. Nemojmo govoriti da je to prekasno. Još ima vremena, ako se to hoće učiniti.

Recimo stoga kratko što bi bila lustracija na razini društva. Prvi je njezin sudbeni vid. Pred lice pravde treba izvesti one za koje postoje ozbiljne optužbe da su činili zločine u jugokomunizmu. Drugi je administrativni vid. Iz sudstva, redarstva, obrazovanja, medija… treba udaljiti one koji se nisu pokajali te i dalje hrvatsko društvo truju jugokomunizmom. Treći je, ujedno najvažniji i ponekada jedino moguć, vid lustracije onaj obrazovni. Tražimo istinu o jugokomunizmu i iznosimo je na svjetlo dana da više nikada nikoga na prevari. Jedino na ovaj način društvo će krenuti prema ozdravljenju, a time i Crkva u Hrvata, jer svi potječemo iz određene obitelji te vrijednosti takve obitelji unosimo u svoj kasniji život.


Izdvojeno pitanje
: Kada smo radili reportažu o Vicepostulaturi, rekli ste kako ćete novom biskupu, tko god bude, predati materijale za pokretanje dijecezanskog postupka. Je li došlo vrijeme da mučenici Hercegovačke franjevačke provincije, zajedno s fra Leom Petrovićem na čelu, budu uzdignuti na čast oltara?

Među 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca zacijelo ima mučenika, što će Crkva jednoga dana, ako Bog da, svečano objelodaniti. No, dug je put do svega toga. Ovo početno ili istražno razdoblje je uglavnom završeno, iako još ponekada naiđemo na neke kvalitetne dokaze ili svjedočenja, kao nedavno na izričito priznanje Josipa Broza Tita da je on osobno zapovjedio ubojstvo hercegovačkih franjevaca. Redatelj Jakov Sedlar je te dokumente dao svome sinu Dominiku koji ih je objavio u filmu Razgovor. Da je to sve istina, Jakov je prisegnuo na Sveto pismo.

Zahvalio bih bivšem biskupu Ratku Periću s kojim je Vicepostulatura uspješno surađivala. Jedna od stvari koja je tada napravljena jest i pokretanje Crkvenoga suda koji je ispitao sve važne svjedoke za dotični postupak mučeništva.

Čvrsto sam uvjeren da ćemo i s novim biskupom Petrom Palićem uspješno surađivati. Uprava Provincije, kada to bude smatrala prikladnim, dat će zeleno svjetlo za podnošenje prikupljene građe biskupu i tako će postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« početi na razini naše biskupije. Nakon uspješno završenog postupka, ako Bog da, koji će trajati barem koju godinu, sve prelazi u Rim, gdje će postupak vjerojatno dulje trajati. Međutim, nije važna brzina svega ovoga, važno je da što bliže dođemo pravoj istini prikupivši što kvalitetnija svjedočenja i dokumente. Osvijetlit će to ne samo ubojstvo ili predmnijevano mučeništvo pojedinog franjevca, nego i njegovu duhovnost. Možemo reći, neka samo jedan od njih, a zacijelo će ih biti puno više od toga, bude proglašen mučenikom, odnosno blaženim i svetim, time će osvijetliti žrtvu svih ostalih, kao i žrtvu mnoštva članova vjernoga puka Božjega s kojim su zajedno gubili život za vjeru i dom. Zato nije ništa čudno da je rad na pronalaženju istine o njima duboko utkan u pothvat Groblja mira i svemu drugom što je njemu prethodilo.

Katolički tjednik, XXI. (XLV.), 34., Sarajevo, 28. kolovoza 2022., str. 6. – 8.

0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
0
Would love your thoughts, please comment.x