Posvećeno tebi, dragi brate, tebi od kojega me dijeli mnoštvo ljeta, tebi zbog koga me često obuzme sjeta.
Da je nebo drukčije htjelo, ti i ja hranili bismo se mlijekom iste majke. Ti i ja bosonogi bismo se iskradali van svakoga jutra i željno iščekivali svako novo rađanje sunca. Isti bi nas put vodio do škole, ista knjiga učila kako se ljudi vole. Da je samo nebo drukčije htjelo, tebi krvoločne zvijeri ne bi proždrle dušu i tijelo. Kad se navršilo vrijeme i kad se krenulo u dezertere, tko je mogao znati da ćeš postati baš ona najgora vrsta. I ne mogu vjerovati da bi ikada mogao ostaviti naše bratstvo tek za koji groš. Ja ostadoh tebi brat, a ti postade bratoubojica, postade čovjek loš.
Žao mi je, ne ću kriti, što je tako moralo biti. Što je krv nedužna morala pojiti kamen, a znamo da kamen nikada piti ne ište. Nije li, pak, ta krv prolivena za nešto puno više? Možda baš da se grijeh kamena srca obriše? Bože, zar srce od mesa može počiniti takovu grjehotu? Ne, ne može biti! Ta srce je naše od Tvoga, Bože, sazdano. Znaš li onda kakvo je srce u brata moga, brata kog nikada ne upoznah, brata nesuđena? Znaš, žao mi je. Jer da je nebo drukčije htjelo, ja na obroncima Briga koracao bih tiho i, zacijelo, tog hladnog jutra dočekao brata svoga, ja s cvijetkom u ruci, njega kojega zlobne ćudi zavedoše.
Ne, mi vedetu nikada ne bismo imali. Niti kakva oružja skrivena u podrumu. Poradi čega? Rekao bih im: »Brat mi dolazi u posjet! Vina najboljega, komad sira i sušena mesa!« I ništa ne bih slutio, a najmanje da to bi bio posjet koban.
Žao mi je i što uprav onda kada su dezerteri navalili i iz kuće redom tjerali braću, ja nisam bio tamo i stao smjelo pred lice brata. Jer da je nebo tako htjelo, ja znam suze što u mom oku tada vidio bi, bacile bi ga na hladan, još nenapojen kamen, na koljena. I tukao bi se u prsa, a ja bih pohrlio da ga uspravim, osokolim i suze mu s lica obrišem. – Ne plači brate, uspokoji se! Gle, tu sam, i s križa ovog što bačen je na zemlju da se gazi, za te riječ nova progovara: »Sin moj bješe izgubljen, a sada nađen je.« I ti bi vrućim cjelovom ljubio čas križ, čas moje blijedo čelo.
Ali nebo tako nije htjelo. Žao mi je, jer da je i drukčije bilo, da sam lice svoje od tebe skrio i nikakvom gestom te ne podsjetio da možda brat tvoj je u smeđoj halji u koloni potjeran bio. Znam, i moj život svršio bi tada: metak u glavu, pa vatrena nagrada. Smiješnoga li čina: vatrom htjedoše vatru utrnuti, vatru što rasplamsavalo je srce svakog malog brata, od starca do novaka.
Žao mi je da nebo nije tako htjelo, da plameno mi srce i tijelo napusti nevina duša i poleti gore, Tebi Bože, da ju odjeneš u novo odijelo, čisto od krvi, snježno bijelo. Tada nov bi kor zapjevao s anđelima pjesmu radosnu. Ti, Bože, jedini prijatelj si naš, mi dadosmo život za Te. A rekao si po svom Sinu da blažen je onaj tko život dade za prijatelja svoga!
Eto, dragi brate, mnogo je toga drukčije moglo biti. Samo da je nebo tako htjelo. Ali nije. Umjesto toga, ono me postavi za ovaj papir, pred ovaj prozor s kojeg pogled puca prema onom istom Brigu što sad je plav i zelen, a onomad crvenom bojom bješe obojen. Odlučilo je da me posjedne na sveto tlo, radije, u fantazijama o tom što moglo je biti, a što bilo nije.
Mogla je ono biti i moja krv što hladan kamen pojila je, premda znam da kamen nikad žedan nije. A ti, brate, možda ne bi nikad postao, ni ostao, čovjek srca tvrda, ni nemilosrdno strijeljao pastire stada razasuta, ni vatrom trnuo plamen ljubavi, plamen neugasivi.
Žao mi je što nebo drukčije nije htjelo. Žao mi je što pod vlast tame ti si pao. A ponajviše žao mi je što tebi nikad nije bilo žao.
Ivan Lasić