Tuga rasprostrla plahte, bjelina
se proteže po prsima ranjene majke
hraniteljice, kćeri hercegove
Krvave suze natopljene boli kotrljaju se
niz strme obronke
U ruci zgrčenoj krunica, na duši ranjenoj križ
i drhtaj što otima se noćnoj samici
i led’noj tmici
S usana još se pokoji šapat otkine
i zastane u kriku
što prema nebu molećive oči šalje
Bože, pomozi im jer ne znaju što čine
Ima li od ove jame jame dublje
tamnije tmine
Gori Brig, Čapljina jeca
Gori Brig, Mostar od zla se kameni
sedam latica odnese voda
hladna
mutna voda neretvanska
Sakriše jame imena
u svoje crne očne duplje
koje ne poznaju svjetlost
Ima li zere sunca iz te tmine
odakle plače jedno, drugo, treće…, 66. ime
Gori Brig, Čapljina jeca
Gori Brig, Mostar od zla se kameni
Na koncu samo muk, tišina
Od svjetlosti skriveni njihovi znameni
Misijana Brkić-Milinković