Zagreb, 17. veljače 2025. (ofmdubrava.hr) – U hercegovačkom franjevačkom samostanu u Zagrebu sinoć je, 16. veljače, predstavljena knjiga doc. dr. sc. Hrvoja Mandića na engleskom jeziku pod naslovom »The Herzegovinian Franciscan Province during and after the Second World War« koja je zapravo prijevod njegove doktorske disertacije objavljene u obliku knjige »Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću«. O knjizi su govorili dr. sc. Robin Harris, predsjednik Centra za obnovu kulture, prof. dr. sc. Alenka Markotić, predsjednica Akademije medicinskih znanosti i ravnateljica Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, te autor knjige doc. dr. sc. Hrvoje Mandić sa Sveučilišta u Zagrebu, kao i fra Slaven Brekalo, gvardijan samostana hercegovačkih franjevaca u Zagrebu – Dubrava. Moderator je bio doc. dr. sc. Ante Bekavac, s KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Predstavljanje su organizirali Hercegovački franjevački samostan Zagreb i zavičajna zajednica Široki Brijeg u Zagrebu.
Prvi predstavljač dr. sc. Harris istaknuo je kako je »englesko izdanje važno, jer vrlo malo tuđinaca mogu čitati hrvatski. Štoviše, potrebno je razbiti iluzije koje ustraju na Zapadu, i koje zlonamjerno promiču neki iz tzv. regije, o ulozi i iskustvu Katoličke Crkve u Hrvatskoj i BiH u ratnome i poratnome razdoblju.« Nadalje govoreći o važnosti ove knjige istaknuo je sljedeće: »Zašto kažem da je ovo toliko važno? Prvo, jer je uvijek važno pobijati mitove i potvrđivati dobro utemeljenu istinu u svim znanstvenim područjima. Drugo, zato što iskrivljavanja povijesne istine često služe političkim agendama koje su štetne i destruktivne. One u ovom slučaju nastoje nam nametnuti da su katolički svećenici kao skupina – a ne samo u nekoliko nereprezentativnih slučajeva – bili aktivni sudionici u zločinima pod NDH. Stoga se sugerira da poratna ubijanja i trajni progon Crkve, koji je bio osobito žestok u Hercegovini, nisu bili ništa drugo nego partizanska pravda.« Sažimajući važnost ovog engleskog izdanja dr. sc. Harris je rako da »Unutar Hrvatske, i posljedično među Hrvatima u BiH, dva glavna neprijatelja u predodžbi komunistâ bili su HSS i Katolička Crkva. HSS je bio brzo potpuno slomljen. Crkva je bila podvrgnuta klasičnom partijskom pristupu. Prvo su bile likvidacije, zatim teror, zatvaranje i slamanje svećenika mučenjem te njihovo puštanje kao agenata. Nakon toga je uslijedila šira subverzija i infiltracija. Konačno – nakon što ništa od toga nije ugasilo vjeru naroda – uslijedilo je ono što bi se moglo nazvati “privatizacijom”. To jest, religiju je moglo prakticirati svećenstvo čije su aktivnosti bile strogo ograničene na crkvene premise, s dovoljno svećenika pretvorenih u suradnike ili doušnike, djelomično se služeći svećeničkim staleškim udruženjima, kako bi ostatak klera držali pod kontrolom. Naslijeđe komunizma još živi na toliko mnogo načina da su ga ljudi skloni previdjeti. Nitko nije odgovarao za ubojstva fratara Širokog Brijega, ili Mostara, ili za bilo koje druge zločine. Ljudi još uvijek olako govore o “oslobođenju” postignutom prije 80 godina, bez da na pravi način priznaju ubojstva, progone, krađu, glupost i bezboštvo koji su karakterizirali režim što je trebao donijeti raj na zemlju, ali koji je toliko toga sveo na obično groblje. Stoga je dobro sjećati se i podsjećati druge na istinu. Stručna knjiga Hrvoja Mandića omogućuje nam da to učinimo na vrlo obaviješten način u slučaju ovih franjevaca-mučenika.«
Prof. dr. sc. Alemka Markotić u svojem izlaganju istaknula je sljedeće: »Ovdje sam kao jedna od brojnih Hrvatica i Hrvata čiji su članovi obitelji stradavali od komunističkog režima, o čemu se i danas, 30 godina od oslobođenja i stvaranja Hrvatske države, više šapće negoli glasno govori. Večeras sam ovdje odati počast svim žrtvama, ali i mom stricu fra Svetislavu Markotiću, mladomisniku, koji je na početku svoga života i svog svećeničkog poziva grubo zaustavljen i mučki ubijen na Križnom putu negdje kod Maribora između 15. i 20. svibnja 1945. Prema kazivanju mog pokojnog oca, Vlatka Markotića, pravnika, ali i robijaša u komunističkom logoru na Sv. Grguru, ime Svetislav predložili su mu kolege bogoslovi prepoznajući njegovu strastvenu posvećenost Isusu i Katoličkoj Crkvi. Nisu tada pomišljali da su i on i oni na putu skorog mučeništva, na putu prema svetosti. Tim više je ova knjiga vrijedna, jer podrobno pokazuje ulogu hercegovačkih franjevaca u borbi protiv zla koje je nosilo sve pred sobom u Drugom svj. ratu. Prikazuje teška vremena u kojima su patili s narodom, ali ga i spašavali. Prikazuje tragediju hrvatskog naroda s braćom na različitim stranama, s krvnicima i svojim Judama koji su netom prije umakali u istu zdjelu sa svojim učiteljima, franjevcima, i dobili od njih prozor u svijet znanja i znanosti, a onda ih predali mučiteljima i zločincima. Prikazuje imenom i prezimenom i krvnike i žrtve što je iznimno važno. Jer i jedni i drugi imaju ime i prezime, i lice krvnika ili lice žrtve. Zašto je važno znati svoju povijest? Ne zato da bismo bili zaključani u njoj, nego da bismo se sjećali stvari koje nam se ne smiju ponoviti jer smo kratkog pamćenja i da bismo naučili kako opet isto ne pogriješiti. Da bismo oprostili onima koji traže oprost za učinjeno zlo, ali i ne nasjedali na priče sile i moći kojima nas stoljećima plaše i zarobljavaju u našoj svijesti. Našu povijest trebamo pisati mi, a ne oni, tuđinci i tzv. naši, koji su nas ubijali, zatvarali, predavali krvnicima, otimali našu zemlju i našu mladost, našu budućnost. Stoga je iznimno vrijedan i prijevod ove knjige na engleski jezik da bi povjesničari izvan Hrvatske mogli čitati istinu a ne krivotvorine komunističkih povjesničara, ili bolje rečeno istoričara, koje se nisu temeljile na znanstvenim dokazima nego na partijskoj direktivi. I ne samo da bi čitali nego i razumjeli, a i pokajali se za izdaju koju su činili prema Hrvatima i drugim narodima predajući ih zločincima, tako da se Bleiburzi, Križni putevi, Srebrenice više nikada nikome ne ponove. Koliko smo naučili iz naše teške povijesti i vraćamo li uporno one čijim predcima Hrvatska nije bila na srcu, nego su je pokušavali utopiti i pretočiti u bilo koju drugu državnu tvorevinu, ostavljam svakom od nas ponaosob pred svojom savješću, srcem i razumom da odgovori sam sebi i svim hrvatskim mučenicima.«
Doc. dr. sc. Hrvoje Mandić zahvalio je svima koji su mu pomogli u pisanju i istraživanju ove teme. Posebno je naglasio: »Za jugoslavenski partijski i vojni vrh s Titom na čelu – od kojega je dolazila svaka vojna zapovijed – samostan na Širokom Brijegu i franjevačka provincija općenito bili su “legitimni vojni cilj” jer se radilo o ideološkom neprijatelju kojega je trebalo uništiti. Franjevci u Hercegovini – kako su to partijski prvaci Jugoslavije u nastajanju vidjeli – predstavljali su prijetnju budućoj komunističkoj i jugoslavenskoj vlasti. Zločin prema svećenstvu zapadne Hercegovine, posebno prema franjevcima hercegovačke provincije, bio je motiviran ideološkom mržnjom prema Crkvi i svećenstvu u hrvatskom narodu zapadne Hercegovine. Istodobno, to je svećenstvo bilo intelektualna elita i duhovno vodstvo – stožer opstanka i prosperiteta. Pobijeni franjevci, svećenstvo i narod koji im se utjecao u tim tragičnim godinama Drugog svj. rata, bio je nenadoknadiv gubitak za sva vremena. Plan jugoslavenske komunističke vrhuške na čelu s Josipom Brozom Titom, po snazi terora i zločina, bio je dio šireg plana sustavnog zatomljivanja hrvatskog nacionalnog bića u ratnom i poratnom vremenu s ciljem da se hrvatstvu trajno oduzme i sama pomisao na suverenost i samostalnost. Zahvaljujući Providnosti i probuđenom nacionalnom osjećaju, te promišljenom državničkom vodstvu Franje Tuđmana, taj cilj ipak nije postignut.«
Gvardijan fra Slaven Brekalo u svojem je govoru objasnio proces kauze i metodologiju koju ona zahtijeva, pritom ističući važnost da razlikujemo mučenike za koje se traži da su ubijeni iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) i svetce koji su plod svetačkog života po krepostima. Zatim je pojasnio, vezano za konkretno hercegovačke franjevce, nove korake u kauzi i metodologiju istraživanja i prikupljanja dokaza koja se traži da bi ona došla do svojega konačnog cilja.
Doista, još jednom se pokazalo da istina uvijek na kraju nađe put osvijetliti stradanje nedužno pobijenih franjevaca. Nakon 80 godina njihovi životi svjedoče kako je ispravno biti na strani evanđelja. To je bio i ostali puk Božji u Hercegovini doživljavajući okrutnost i svireposti zločinačkog režima koji je nanio toliko boli, stradanja i pogaženog dostojanstva nedužnim ljudima, kako franjevcima tako i vjernicima laicima u Hercegovini. Knjiga doc. Mandića uvelike nam pomaže shvatiti povijesni kontekst vremena i zloćudnu narav režima koji je desetcima godina držao u tami svoje zločine ne računajući s tim da zlo ne može biti sakriveno, jer se mora jedanput suočiti sa svjetlom povijesne istine.