STOPAMA POBIJENIH, 4, SIJEČANJ – LIPANJ 2010.

Humac, 25. siječnja 2010. (Gojko Jelić) – Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« pred javnost stavlja dio bogatoga rada preko 4. broja svoga glasila Stopama pobijenih. Ona inače skuplja svjedočenja i građu da bi jednoga dana barem neki od 66 hercegovačkih franjevaca postao blaženim i svetim. Sve njih pobili su komunisti tijekom i u poraću Drugog svjetskog rata.

Svojom dojmljivom naslovnicom glasilo, čiji je glavni i odgovorni urednik vicepostulator fra Miljenko Stojić, uvodi nas u najznačajniji događaj iz proteklog razdoblja u kojem je sudjelovala Vicepostulatura – pronalazak i pokop posmrtnih ostataka fra Maksimilijana Jurčića. Donesen je dnevnički zapis vicepostulatora fra Miljenka Stojića o iskopavanju posmrtnih ostataka u masovnim grobnicama u Vrgorcu, kao i sve ono što je uslijedilo nakon toga: identifikacija i pokop. Dr. sc. fra Robert Jolić ispisuje iscrpni životopis fra Maksimilijana Jurčića, »plemenitog čovjeka i svetog fratra«. Posebno je dirljiva fotografija na zadnjoj korici glasila: očišćeni ostatci krunice fra Maksimilijana Jurčića iz masovne grobnice u Vrgorcu.

I ovaj put donosi nova i potresna svjedočenja. Tako nekoliko mjeseci nakon rata mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski biskup don Petar Čule piše: »Još uvijek pronose se u dnevnoj štampi lažne i tendenciozne vijesti o uzrocima pogibije fratara na Širokom Brijegu u veljači ove godine. Da se tim lažima mogne što uspješnije na put stati, potrebno je prije svega sam događaj preko svjedoka točno ispitati i sa svih strana osvijetliti.« Glasilo prenosi i svjedočenje bivšeg partizana o zločinu nad fratrima u Gornjem Gracu kraj Širokog Brijega u veljači 1945. U razgovoru s fra Dragom Brglezom, župnikom župe sv. Jurja u Đurmancu, Krešimir Šego saznaje nove pojedinosti o stradanju velikog broja hrvatskih vojnika, civila, žena i djece te svećenika i redovnika na području Krapine, Đurmanca, Sv. Križa Začretja, Oroslavlja, Maceljske šume. U kronici franjevačkog samostana u Krapini stoje imena pobijenih svećenika, među kojima su i hercegovački franjevci: fra Metod Puljić, fra Darinko Darinko Mikulić i fra Julijan Petrović. Donesen je preslik knjižice »Nasljeduj Krista« koja je pripadala fra Darinku Mikuliću i koju je na Križnom putu pronašao jedan hrvatski uznik i prošle je godine donio u Vicepostulaturu. Zanimljivo je da još uvijek nije otvoreno na stotine jama u tome području, iako se stalno govori o potrebi istraživanja i dostojnog pokopa svih žrtava. Ni Hrvatski sabor nije jasno i glasno osudio zločine komunizma. Fra Drago podsjeća na riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića u Maclju 1991.: »Osluhnimo kakvu poruku upućuju duše pokojnika. Njihova poruka iz vječnosti je poruka opraštanja, pomirenja, mira i ljubavi! Bila bi najteža uvrjeda za njih kada bi netko zlorabio da u njihovo ime potiče na osvetu, da na račun njihove žrtve sije osvetu.«

Fra Vinko Dragićević opisuje krvave i mučne dane komunizma kroz život fra Serafina Dodiga. Nakon što su mu zli ljudi podmetnuli oružje i nakon što su ga Talijani osudili na smrt, od izvršenja kazne spašava ga fra Ćiro Ujević kleknuvši pred talijanskog zapovjednika. Partizanska vlast nakon toga fra Serafina uzima kao »svoga«, borca protiv fašizma, postavlja ga, unatoč njegovu protivljenju, u svoje odbore propagirajući da je narodni svećenik i napredni rodoljub. Požalio je što nije umro pod fašističkim plotunima. Govorio je: »Dok moja braća gnjiju po komunističkim zatvorima, mene naši ljudi vide u društva neprijatelja Boga, Crkve, a ja s njima nemam ništa zajedničko.« I komunističke vlasti ga pokušavaju ubiti, ali zahvaljujući jednom prijatelju i svome subratu fra Viktoru Nuiću ostaje živ. Partizani su mu govorili: »Mjesto ti je među nama ili pod zemljom. Ako ne ćeš s nama, da mi imamo pokriće, da možemo reći da je narod i čestiti svećenici za nas, onda si fašist.« Fra Serafin, domoljub, franjevac i svećenik odan Crkvi nosio je hrabro svoju bol.

Također je donesena i rubrika Odjek u umjetnosti. U njoj se objavljuju književna ostvarenja na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca.

I ovaj broj kvalitetom sadržaja i opreme nadilazi osobine jednog glasila (objavljivanje stavova neke organizacije) te postaje, nakon dugih godina prisilne šutnje, potreban glas istine i zraka svjetlosti na ovom našem prostoru prepunom medijske tame. Glasilo postaje glas pobijenih: Idući njihovim stopama za Boga i Domovinu do kraja svjedočiti. Znajući da Vicepostulatura raspolaže brojnim svjedočenjima možda bi bilo dobro da se glasilo pojavi i više nego dva puta godišnje.