Zagreb, 17. veljače 2008. (Tomislav Vuković / Glas Koncila) – »Tko je pobio hercegovačke franjevce u veljači 1945?« naslov je tribine koja je, u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća i Hrvatskog informativnog centra, održana u subotu 9. veljače u prepunoj samostanskoj dvorani hercegovačkih franjevaca u Zagrebu. Nakon uvodnih riječi domaćina, gvardijana fra Mladena Hrkaća, govorili su fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i Ante Beljo, ravnatelj Hrvatskog informativnog centra u Zagrebu.
Vrelo ulje po »oslobodiocima«?!
O kronologiji partizanskih zločina nad hercegovačkim franjevcima i dosada prikupljenim podatcima i činjenicama, s posebnim naglaskom na širokobriješki masakr, govorio je vicepostulator fra Miljenko Stojić.
»Pobili su pratre na Brigu«, glasila je najčešće izgovarana rečenica u veljači 1945. u Hercegovini i Hrvatskoj, podsjetio je predavač. »Da je nešto pošlo krivo, shvatili su i ‘oslobodioci’, pa su svom žestinom počeli razglašavati da su pobijeni fratri oružjem branili Široki Brijeg i vrelim uljem polijevali borce NOV-a.« Bez obzira na to što je riječ o pomalo već zaboravljenom srednjovjekovnom načinu obrane i redovnicima, koji su bili profesori, odgojitelji i umirovljenici (jedan je bio potpuno nemoćan, u postelji,, a drugi uopće nije ni bio svjestan što se oko njega događa), »iste i slične optužbe provlače se do dana današnjeg«, rekao je fra Miljenko. No, hrvatski narod »nikada nije zaboravio što se zbilo, kao ni Hercegovačka franjevačka provincija. Prvi su neprestano hodočastili na mjesta gdje su pobijeni ili pokopani držeći ih stradalima zbog mržnje prema vjeri, odnosno mučenicima, a drugi su nastojali proniknuti što se točno dogodilo, da bi u zgodno vrijeme pokrenuli postupak za njihovo proglašenje blaženima i svetima«.
Nakon ubojstva zapaljena trupla
U nastavku izlaganja fra Miljenko je istaknuo kako s vojne točke gledišta Široki Brijeg partizanskim jedinicama i nije predstavljao veliku poteškoću, jer su one dobro znale kako su u njemu smještene oslabljene i demoralizirane pozadinske jedinice njemačke vojske koja se povlačila iz Grčke. No, odluka o nemilosrdnim egzekucijama donesena je puno ranije, jer su već u Posuškom Gracu partizani javno govorili kako će pobiti sve fratre u Širokome Brijegu. O tome je bio obaviješten i ravnatelj širokobriješke franjevačke gimnazije fra Rade Vukšić, ali on je »otklonio bijeg riječima da franjevačka zajednica na Širokom Brijegu nije ništa kriva i da zbog toga ne treba bježati«. Odlučni je partizanski napad započeo 6. veljače 1945. žestokom topničkom paljbom koja je trajala cijeli dan, pri čemu je 296 topovskih hitaca ispaljeno na samostansku crkvu. Partizanska je vojska ušla u samostan sutradan 7. veljače i ondje zatekla franjevce, nekoliko đaka i nešto okolnoga puka, koji se zbog granatiranja sklonio u samostan.
U njemu nije bilo vojske, jer se ona uvijek nalazila samo u blizini samostana, a i dan je ranije otišla prema Mostaru. Partizani su mještane poslali njihovim kućama, a franjevce zatvorili u zbornicu da bi potom opljačkali sve samostanske prostorije. »Nisu ispitivali tko je kriv, a tko nevin. Bez suda i mogućnosti bilo kakve obrane mučili su ih i poubijali. Pucali su im samokresom u zatiljak, ubacili ih u protuzrakoplovno sklonište, zapalili i zatrpali. U toj prigodi ubijeno je njih 12: umirovljenik fra Marko Barbarić Lesko, umirovljenik fra Stanko Kraljević, umirovljenik fra Krsto Kraljević, profesor fra Arkanđeo Nuić, profesor fra Dobroslav Šimović, profesor i odgojitelj klerika fra Tadija Kožul, profesor i prvi odgojitelj sjemeništaraca fra Borislav Pandžić, župni vikar fra Žarko Leventić te klerici fra Viktor Kosir, fra Stjepan Majić i fra Ludovik Radoš.«
Započela »sezona lova na fratre«
Jedna se skupina širokobrijeških franjevaca sklonila dan ranije s đacima, bogoslovima i narodom u fratarsku hidrocentralu na rječici Lištici i, ne sluteći ništa, vratila se 8. veljače nazad. Partizani su i njih devetoricu odmah uhitili, odveli u smjeru Splita i pobili, najvjerojatnije u Zagvozdu. To su: umirovljenik fra Bonifacije Majić, časni brat fra Fabijan Kordić, profesor i ravnatelj gimnazije fra Radoslav Vukšić, profesor i ravnatelj konvikta fra Fabijan Paponja, gvardijan i župnik fra Andrija Jelčić, profesor fra Leonardo Rupčić, časni brat fra Melhior Prlić, vikar samostana fra Mariofil Sivrić i klerik fra Miljenko Ivanković.
Druga skupina – u kojoj je bilo šest redovnika: župni vikar i upravitelj fratarske hidrocentrale fra Augustin Leopold Zubac, profesor fra Krešimir Pandžić, profesor fra Roland Zlopaša, župni vikar u Mostarskom Gracu fra Zvonko Grubišić te klerici fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac – sklonila se u Mostarski Gradac. Nažalost, partizani su i tamo stigli te ih bez ikakva ispitivanja odmah strijeljali nedaleko od župne crkve.
»Sezona lova na fratre«, kako se izrazio fra Miljenko, »otvorena je provalom partizana u župni stan u Kongoru u noći 19. na 20. svibnja 1942« kada su odveli župnika fra Stjepana Naletilića s bratom i još jednim rođakom, i nakon okrutnog mučenja ih ubili kraj sela Zanagline na Kupresu. Za grobove im se do danas ne zna.
Partizanski krvavi pir se nastavlja
Žrtve partizanskog bezumlja bili su također: umirovljenik fra Križan Galić, koji je ubijen 30. listopada 1944. bombom bačenom kroz prozor župnoga stana u Međugorju, pomoćnik učitelja novaka i župni vikar na Humcu fra Maksimilijan Jurčić, koji je odveden prema Vrgorcu i strijeljan 28. siječnja 1945, za čiji se grob ne zna, i župnik u Čapljini fra Petar Sesar koji je strijeljan najvjerojatnije 2. veljače 1945. i čiji grob također nije pronađen.
Partizanski krvavi pir se nastavlja u Čitluku gdje su 6. veljače iste godine ubijeni: umirovljenik u Gradnićima fra Ćiril Ivanković i župnik u Gradnićima fra Filip Gašpar, a tri dana kasnije, 9. veljače, čitlučki župnik fra Jakov Križić.
U razdoblju 10. – 13. veljače ubijeni su: župnik i župni vikar u Veljacima fra Julijan Kožul i fra Paško Martinac, profesor na mostarskoj bogosloviji fra Martin Sopta, župnik u Ružićima fra Zdenko Zubac i župni vikar u Drinovcima fra Slobodan Lončar.
Za vrijeme sv. mise u Izbičnu odvedeni su i pogubljeni: profesor fra Marko Dragićević, časni brat u Veljacima fra Bono Andačić i vjeroučitelj u Mostaru fra Nevinko Mandić.
Ušavši u mostarski samostan 14. veljače, partizani su odveli sedmoricu franjevaca, ubili ih oko Čekrka i bacili u Neretvu. Za njihove se grobove još uvijek ne zna: provincijala fra Lea Petrovića, umirovljenika na Širokom Brijegu fra Jozu Bencuna, umirovljenika u Čitluku fra Rafu Prusinu, umirovljenika na Humcu fra Bernardina Smoljana, mostarskog župnika i gvardijana fra Grgu Vasilja, župnika u Pločama fra Kažimira Bebeka i profesora na Širokom Brijegu fra Nenada Venancija Pehara.
U prvim satima 21. svibnja 1945. u župnoj kući u Kočerinu ubijeni su župnik fra Valentin Zovko i mladomisnik fra Andrija Topić.
Prema nekim svjedočenjima, u svibnju je iste godine kod Velike Gorice blizu Zagreba nestao župnik u Vitini fra Bono Jelavić, a 27. svibnja u Zagrebu je obješen načelnik Ministarstva bogoštovlja fra Radoslav Glavaš. Istog su mjeseca u Maceljskoj šumi na lokalitetu Lepa bukva pogubljeni župnik u Izbičnu fra Metod Puljić, mladomisnik fra Darinko Mikulić i bogoslov fra Julijan Petrović.
Zadnja je skupina hercegovačkih franjevaca pobijena na Bleiburgu i Križnome putu. To su: profesor fra Bruno Adamčik, župni vikar u Međugorju fra Anđelko Nuić, župnik u Blizancima fra Branko Šušak, župnik u Gorancima fra Emil Stipić, vjeroučitelj u Konjicu fra Jenko Vasilj, župni vikar u Drinovcima fra Dane Čolak, župni vikar u Grudama fra Tihomir Zubac, mladomisnici fra Lujo Milićević i fra Svetislav Markotić te bogoslov fra Ante Majić.
Partizani su ubijali od najmlađih do najstarijih
Među 66 pobijenih franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije u Drugom svjetskom ratu i, najvećim dijelom, u poraću, bio je i onodobni provincijal fra Leo Petrović. Najstariji među njima fra Marko Barbarić-Lesko imao je 80 godina, a najmlađi fra Ludovik Radoš tek 20 godina. Do danas se još za njih 30-oricu ne zna za mjesto njihova posljednjeg ovozemaljskog počivališta. Najviše su ih partizani pobili u širokobriješkom samostanu – njih 30, a na samostanskom području još njih 4. Među pogubljenim hercegovačkim franjevcima, čija je prosječna životna dob 41 godina, bilo je 13 profesora, 12 župnika, 10 umirovljenika, 9 župnih vikara, 6 klerika, 4 mladomisnika, 3 časna brata, 2 gvardijana, 2 vjeroučitelja, 2 bogoslova te 1 provincijal, 1 samostanski vikar i 1 načelnik ondašnjeg Ministarstva bogoštovlja.
Zločini XI. dalmatinske brigade
Na početku svoga predavanja ravnatelj HIC-a Ante Beljo podsjetio je da su partizani u Drugome svjetskom ratu, kako su osvajali koje mjesto, već unaprijed imali sastavljene popise »narodnih neprijatelja« koji su bili određeni za odstrel, bez saslušanja, suda i presude. U tom se kontekstu trebaju promatrati i sva ubojstva hercegovačkih franjevaca, koji su bili glavna smetnja provođenju partizanskog ideološkog jednoumlja. Ti su zločini bili dugogodišnja »tabu-tema« i počeli su se sustavnije istraživati nakon pada komunističkog režima. Predavač je odmah ustvrdio kako su danas krivci za zločine poznati i do njih nije teško doći, jer su oni navedeni u knjizi o XI. dalmatinskoj brigadi, koja je u veljači 1945. ušla u Široki Brijeg. Knjiga je objavljena 1987. u Splitu i ima gotovo 700 stranica, a sva imena koja se u njoj spominju ponavljaju se i u knjizi glasovitog partizanskog zapovjednika Sime Dubajića »Život, greh i kajanje«. On u knjizi ne samo da preuzima odgovornost za poslijeratna pogubljenja Hrvata, nego i izražava žaljenja što njihov broj nije veći. Ukratko, XI. dalmatinska brigada je imala tzv. »ubilačku četu« koja je uglavnom bila sastavljena od Hrvata, a u njezinom su zapovjedništvu bili Srbi. Bila je zadužena za egzekucije te je iza sebe ostavila krvavi trag od Kočevlja do Trsta. Nakon završetka ratnih operacija brigada je rasformirana i pretvorena u tenkovsku jedinicu te prebačena u Tetovo u Makedoniju.
Nakon što je poimence naveo osobe povezane sa zločinima u Hercegovini, postavio je pitanja: Zašto u Hrvatskoj nije učinjeno ništa na tragu rezolucije Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina i zašto dosada nitko nije odgovarao za ubojstva nevinih redovnika? Pitanja su zasada bez odgovora, ali će se na njih morati odgovoriti, završio je ravnatelj Beljo.
Stopama pobijenih.doc