Zagreb, 24. rujna 2009. (hakave.org) – Danas je u prepunoj dvorani Hrvatske matice iseljenika predstavljeno hrvatsko izdanje knjige Suzanne Brooks-Pinčević Britanija i Bleiburžka tragedija.
Pozdravno pismo autorice Suzanne Brooks-Pinčević pročitala je Maja Runje iz Udruge Krug za trg. Knjigu su predstavili prof. dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Tom Beram, predsjednik Hrvatskog međudruštvenog odbora za NSW iz Australije, Stjepan Brajdić, preživjeli sudionik Bleiburške tragedije, sudionik Križnog puta, osuđenik na smrt i robijaš iz jugokomunističkih kazamata te prof. dr. Miroslav Tuđman.
Na završetku predstavljanja zaslužnim se pojedincima zahvalio urednik knjige Tomislav Nürnberger. Predstavljanje su pratili izvjestitelji i kamere HRT-a i OTV-a.
Pismo autorice Suzanne Brooks-Pinčević
Svima prisutnima – dobar dan – i hvala što ste došli.
Za mene je ovo jako važan događaj, pa kako si možete i zamisliti, veliko mi je razočaranje što ne mogu biti prisutna. Lansiranje ove knjige je kulminacija mnogo godina napornog rada nekoliko osoba – od prevađanja moje originalne knjige na engleski jezik, koja je izdana 1998. u Novom Zelandu, do prikupljanja sredstava za izdavanje knjige.
Britanija i Bleiburžka tragedija nije napisana kako bi se kritizirala Hrvatska, niti je bila namijenjena zapisivanju hrvatske povijesti prošloga stoljeća. Pa tako onima koje sam čula reći »ma ja to sve znam« – dopustite da vam kažem ovako: Ova knjiga nije povijesna knjiga Ona nije knjiga o Bleiburgu. Ona nije knjiga o Hrvatskom Oslobodilačkom ratu. Ne, ova knjiga je nešto sasvim drugo; ona je potpuno jedinstvena – vrlo umjetnička, strastvena, informativna, primjetljiva.
Knjiga je logična analiza traumatskih faktora koji su imali snažan utjecaj na Hrvatsku u 20. stoljeću. Ona je nepristran uvid i pogled na uzroke i posljedice. Sve u svemu, ova knjiga nudi smjernice za opstanak Hrvatske – na temelju pouke koje smo naučili iz prošlosti.
Prvo da vam kažem kako nisam namjeravala napisati ovu knjigu. Nisam jednog dana odlučila pisati o tragičnoj povijesti Hrvatske. Tako se to nije dogodilo. Uostalom, ja nisam spisateljica, već slikarica – bila sam zaokupljena slikanjem sretnih pejsaža i hrvatski problemi nisu bili dio mog svijeta. Ali sve se to iznenada promijenilo kada je počela agresija na Hrvatsku početkom 90-ih godina. Bila sam jako pogođena agresijom, jer je Hrvatska domovina mog dragog supruga – mog Gašpara.
Ali, ja nosim hrvatsko ime Pinčević mog Gašpara i preko njega sam upoznala i zavoljela njegovu domovinu Hrvatsku i tako je Hrvatska postala važan dio mog života. Napad na Hrvatsku me je tako pogodio da sam svoje osjećaje o ratu stavila na platno uljenom bojom – ta četiri povijesna platna se sada nalaze u Hrvatskome Veleposlanstvu u Australiji. To su slike mojih osjećaja – nastale tijekom tog vremena, iz dubine moje duše, odražavajući sve snažne osjećaje nastale iz te agresije – osjećaje očaja, strahote, boli srca, žalosti, gnjeva i na kraju svakako, pobjedničkog trijumfa. Sve je to uhvaćeno na slikama – sa svakom sam slikom plakala – plakala sam zbog žena i djece, zbog hrvatskih vojnika, zbog majki tih vojnika, i zbog razaranja predivnih djela arhitekture – bilo je to nekoliko jako emocionalnih godina.
Za vrijeme slikanja postalo mi je očito da je Hrvatskoj bila činjena golema nepravda. To me je potaklo na detaljno i duboko istraživanje – uzelo je mjesece, godine, razgovarati s ljudima: preživjelima iz Drugog Svjetskog rata i vojnicima ovog novog Hrvatskog Oslobodilačkog rata – kao i proučavanje knjiga iz raznih izvora. I zato sam bila primorana naslikati dvije slike »Bleiburg« – podlu izdaju Hrvatske Države i njene nepobijeđene vojske.
Nužno je razumjeti da su slike došle prve – jer su slike koje daju vrijednost riječima. Tek poslije, nakon što sam ih naslikala, osjećala sam se obaveznom riječima opisati puno dublje značenje slika, kako bi osobe »Zapadnog svijeta« razumjele stvarnu pozadinu sukoba – ako to razumijete, onda znate kako je nastala ova knjiga. Prvo je to trebala biti samo brošura, ali kako je moje istraživanje napredovalo, bilo je jasno da će morati biti knjiga, jer je tada bilo toliko toga što sam morala reći. Nakon što je knjiga objavljena ja sam nastavila pisati, tjerana užasom, jer sam vidjela, kao što sam predvidjela u knjizi, da lešinari rata trgaju meso s mlade Hrvatske Države. Zato sam napisala Drugi Dodatak za hrvatsko izdanje knjige – to je sažetak tekstova publiciranih tijekom 1998. – 2008. u australsko-hrvatskim medijima.
Od vremena završetka Hrvatskog Oslobodilačkog rata Hrvatska je drastično nazadovala i sada balansira nad provalijom. Ne mislim da je potrebno reći da danas u Hrvatskoj ima stvari koje zahtijevaju hitnu akciju. Ne ću dodavati što je već rečeno u knjizi – ostavit ću to vama da pročitate – ali korupcija i samo sebi dovoljna administracija na vrhu su popisa. Iznad svega, Hrvatska treba, mora, ostati samostalna, u nikakvoj uniji s bilo kime. To je bilo ono u čemu je Predsjednik Tuđman bio nepokolebljiv. Bio je u pravu.
Napisala sam knjigu Britanija i Bleiburžka Tragedija samo s jednom svrhom – da promoviram ideju prosperitetne, slobodne i suverene nacije, u kojoj je Narod ponosan na dugu borbu kroz prošla stoljeća, da bi osigurao nezavisnu državu Hrvatsku.
Ovom prilikom se zahvaljujem svima koji su sudjelovali u ovom pothvatu: Stjepanu Brajdiću i časnicima Kluba 242 na njihovoj vjeri u moju knjigu, dr. Zvonimiru Šeparoviću na njegovom doprinosu publiciranju knjige, mnogim sponzorima u Americi, Novom Zelandu, Kanadi – i posebno Australiji, Jadranki Lučić, mr. Slavici Bogović, Durdi Cecelji Celić i gospodinu Sertiću na delikatnom grafičkom radu, lektoru Branimiru Peteneru, te osobama iz Grafičkog Zavoda Hrvatske.
Ali iznad svega, moje najveće zahvale moraju ići Tomislavu Beramu i Tomislavu Nürnbergeru na njihovoj predanosti i ustrajnosti – bez kojih hrvatskog izdanja ne bi nikada bilo – i posebno Tomislavu Nürnbergeru, čija je vjera u uspjeli završetak knjige bila neusporediva. Hvala vam svima.