Široki Brijeg, 8. veljače 2010. (Gojko Jelić) – Široki Brijeg, kolijevka Hercegovačke franjevačke provincije, zbog krvavog 7. veljače 1945. postade središnje žrtvoslovno mjesto ove Provincije. Komunisti nikada nisu mogli utrnuti spomen na taj dan. On se čuvao u srcima i obilježavao, makar i skrivećki.
I ove godine na mjestu ubojstva nevinih franjevaca, kod ratnog skloništa, tiha molitva. Ubijeni su metkom u zatiljak i zatim spaljeni. Puk ih prozva mučenicima. Stazom kojom su kročili, 7. veljače 2010. dolazila je duga procesija: ministranata, postulanata, novaka, svećenika. Framaši predvode pjesmu Gospodin je pastir moj, a riječi iz Knjige o Jobu podsjećaju na nadu i vjeru koju su imali pobijeni fratri.
Nakon zajedničke molitva procesija se upućuje u crkvu gdje se nastavlja molitva pokraj groba u kojem su pokopana 22 franjevca. Crkvom i srcima nazočnog puka, koji je ispunio velebnu širokobriješku samostansku crkvu, odjekuje njihovih 66 imena.
Sv. je misu predvodio, umjesto izočnog provincijala, fra Miljenko Šteko, vikar Hercegovačke franjevačke provincije. U svojoj je propovijedi između ostaloga istaknuo sljedeće.
»Ova mučenička Provincija, baš je na današnji dan, spremna dati odgovor svakomu tko traži razlog nade koja je u nama. Ona u sebi, upravo po ovim nevinim žrtvama, utjelovljuje evanđeoski program nasljedovanja Gospodina!
Euharistija je Isusova reakcija, njegov odgovor na nadolazeću smrt. Njegova je smrt postala pretvorbom, smrt je pretvorio u čin ljubavi. Sam Isus daje smisao svojoj smrti: za njegove neprijatelje zločin, a Isus ju pretvara u slobodan čin ljubavi: “Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje”. No, ta ljubav u isto vrijeme, nosi i tragičnu tjeskobu žrtve. Jer se lomi puno toga ljudskoga što nas na zemlji veže. I upravo u takvim trenutcima tragične tjeskobe žrtve, čovjek otkriva posve bjelodano da mu je prava Domovina na Nebesima! Kad u ljudskim okvirima postaje siroti siromah, istinska sloboda progovara u bogatstvu duše. Da bismo to shvatili, potrebno je doista srcem slaviti Euharistiju. I ne možemo donijeti plodove ljubavi, prije negoli smo u središtu srca zasadili stablo križa. A to opet znači kako ne možemo jesti kruh i piti iz kaleža, ne želimo li svim svojim snagama biti u zajedništvu s Isusovom žrtvom.
Sažimajući svu tragičnu tjeskobu žrtve i ujedinjujući svaku bol u zajedništvo s Isusovom žrtvom, ovo je trenutak kad treba svima zaželjeti mir. Posebno onima koji su sudjelovali u mučenju ovih nevinih žrtava. A mir je bio i ostao plod istine!«
Nakon popričesne molitve nazočnima se obratio vicepostulator fra Miljenko Stojić, koji je u kratkim crtama prikazao rad Vicepostulature nadajući se da će u skoroj budućnosti započeti, na biskupijskoj razini, postupak mučeništva za pobijenu braću. U protekloj godini identificiran je fra Maksimilijan Jurčić, održan je znanstveni simpozij o pobijenoj braći, glasilo Vicepostulature Stopama pobijenih ima širok krug čitatelja, a u svrhu informiranja javnosti redovno se održava i portal pobijeni.info. Vicepostulatura dolazi u posjed predmeta koji su pripadali pobijenoj braći i u tu svrhu je formirana Riznica vicepostulature, a čim se steknu uvjeti, na Širokom Brijegu će se izložiti dio tih predmeta. Vicepostulatura sudjeluje u radu »Povjerenstva za obilježavanje i uređivanje grobišta iz 2. svjetskog rata i poraća na području općine Š. Brijeg«, a kako postoje svjedočanstava da je u jednoj masovnoj grobnici pokopan i jedan fratar Vicepostulatura i Povjerenstvo će uskoro pristupiti njezinom otkopavanju. Fra Miljenko je pozvao sve da ukoliko znaju bilo koji podatak o pobijenoj braći ili ako netko drži da je zadobio neku milost zagovorom pobijene braće da se javi, jer će svaki podatak pripomoći u što bržem izlasku iz ovog pripremnog razdoblja i službenom početku Postupka mučeništva.
Širokobriješki gvardijan fra Branimir Musa podsjetio je na riječi generalnog pohoditelja fra Ivana de Vietrija, koji je nakon obilaska Bosne i Hercegovine 1708. godine napisao: »U tim krajevima nema pedlja zemlje koja nije natopljena krvlju siromašnih fratara«. Nastavio je: »Samo mi koji smo rođeni na ovoj zemlji znamo kroz kolike patnje je prošao ovaj narod. Kao da su se stoljeća i godine natjecale koja će više bola donijeti. Svako stoljeće je bilo teško i svaka godina krvava, ali 1945. bila je apokalipsa prije Apokalipse. Mržnja, ta sotonska hrana, sručila se na ovaj mali narod i na njegovu Crkvu. Svećenstvo poubijano, kulturni identitet pogažen, dostojanstvo obitelji uništeno, crkve i kapelice spaljeni… Danas si postavljam pitanje što je veća tragedija: umrijeti ili zaboraviti što je bilo!? Narod koji nema svoje pamćenje nije narod, pa stoga ako želimo živjeti kao narod moramo pamtiti, kako radosne tako i žalosne i krvave trenutke svoje povijesti. Povijest je, istina, učiteljica života, ali je i hraniteljica duha da nikada ne zaboravimo ime i prezime svojih pokojnih.
Spomenimo da su komunisti tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću pobili gotovo trećinu članova Hercegovačke franjevačke provincije, drugu trećinu su rastjerali po bijelom svijetu, a treća trećina je ostala u domovini zbog čega su je komunisti »nagradili«, između ostaloga, različitim progonima i dugim tamničkim godinama. Prosječna dob pobijenih bila je 41 godina. Još se ne zna za grobove njih 35.