Posvećujem šezdeset i šestorici ubijenih hercegovačkih franjevaca
Pravednikov je spomen blagoslovljen, a opakom se ime proklinje. (Izr 10,7)
I.
Poslušne sluge krvava ideologa
ubijaju, ruše i pale.
Mržnjom okovani i kamen hercegovački razoriti žele.
Domovi naši srušeni, gore.
Braća poubijana, a majke ucviljene.
Krvavo nebo plamti.
Posvuda krv, jauk i suze.
Na Brijegu ranjena crkva i zvonik plaču.
Sjemenište, samostan i gimnazija u plamenu.
Gori hrvatska zemlja i plače Hrvatica majka.
Ljubljena grudo! Raskida me bol i guše suze.
II.
U zbornici okupljeni. Tišina.
Samo se molitva skrušena šapatom zbori
i vapaji upućeni Kraljici neba.
»Moli za nas grješnike sada i na času smrti naše«.
A onda krvnici, krvoločne zvijeri, k’o vukovi u stadu.
U srcu im otrov, a u rukama oružje.
Izmišljaju optužbe i izriču presude.
Odvode nas na stratište. Kročimo tiho.
Goni me krvolok, žedan krvi i začuđen.
Sklopljene mi ruke vezane žicom, u srcu spokoj, u duši mir.
Niti plačem, nit’ milost ištem.
III.
Posljednjim pogledom pomilovah grad,
ranjeni zvonik i crkvu na brijegu.
Vezan nad ponorom, na stratištu stojim.
Vjetar mi odnekud donese poznati zvuk i probudi sjećanja.
Obuze me radost, srce zaigra i oko zasuzi.
Iz duše potječe molitva. Pregršt milosrđa.
O Jahve! O Bože moj!
»Oprosti im, jer ne znaju što čine«.
Lice krvnikovo i bljesak krvava oružja.
Bol i posljednje svjetlo što zamrije u oku.
Uzalud! Mi se ne bojasmo mrijeti.
IV.
Krvave kaplje teku k’o biserne suze.
Prostrijeljeno srce krvari i prosipa slatku bol.
Grč. Udisaji su prestali, a bilo utihlo.
Lice obliveno krvlju i beživotan pogled.
Mrtve ruke stišću krunicu i krvavi grumen ljubljene grude.
Smiraj života. Smrt. Ovdje prestaje i patnja i bol.
Navještaj Kraljevstva i vječne slave.
Grlim te ljubljena zemljo k’o voljenu majku.
Darivam ti sebe za zalog životu.
Na postelji hladnoj u njedrima tvojim,
umivam te krvlju i cjelivam boli.
V.
Lomača. Bjesni oganj i gore mrtva tijela.
Plamen kosti žari i u pepeo tvori.
Vri krv pravednika, vri i plamti.
U buktinji nestade osmijeh i iščeznu pogled.
Iz vreline pepela kroz bijes ognja još čujem.
Kao u nedjeljno jutro cvrkut ptica,
pjesmu zvona i radostan pjev puka.
Listanje knjiga i žamor učenika.
Još vidim sklopljene ruke i usne što mole.
Beznađe i suzu u oku starice majke.
Ognjište prazno, a vatra usahla.
VI.
Još čujem slava, hosana u visini.
»Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje«.
Braća moja u ropstvo prognana.
Iz doma odvedeni, mučeni i pogubljeni.
U rijeke, jame i ponore ubačeni.
U neznane grobove pokopani i zemlji tuđinca nestali.
Uzalud. Tko slatko mre i veseli se susretu u vječnosti.
Njegov se put zatrijeti ne da.
Iz krvi pravednika šezdeset i šest cvjetova izniklo.
Život svoj krunom mučeništva ukrasiše
i krvlju svojim mučeničkom haljine života obijeliše.
Mrski su Jahvi srcem opaki, a mili su mu životom savršeni. (Izr 11,20)
Neum, na blagdan sv. Nikole 2011.
Nikola Koncul