Zavijena plaštem tajnosti i tuge, na odvaljenom brijegu, na odvaljenoj istini, nalazi se Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Svaki kamen te ljepotice ima neku svoju priču. On se može očistiti, ali priča ostaje.
Na tom Brijegu rodilo se zajedništvo iz srdaca naših fratara, ali se očuvalo zahvaljujući Bogu. I danas radi bol za sebe. I danas se u veljači Brijeg sjeća svojih fratara, svoga ponosa. Držeći u rukama krunice, molili su Boga da im pokaže pravi put. Položili su svoj život za nas, za Boga, za Vječnu Istinu. Sada mi živimo po njima. Dali su nam život, ne smrt. Oni su osjetili kako je dobrota beskrajna i kako se steže u nama glas koji nam govori: Ne boj s! Imenom sam te svojim zazvao, moj si. U dlanove svoje sam te urezao.
Oni su se rodili iz utroba svojih majki, ali nisu umrli. Ponovo su se rodili iz utrobe zemlje. Nemirna su bila njihova srca dok se nisu smirila u Bogu. Zadnjim atomima snage borili su se za ono u što su čvrsto vjerovali i zbog toga su bili krivi. Ubijeni su. Nisu se bojali smrti. Bojali su se da će nestati Crkve, zajedništva i poglavito vjere koju su godinama gradili.
Ostavili su nam sve što su imali, ostavili su nam Boga i molitvu. Njihova izmučena tijela su pala, ali duh nikada. Duh je sposobnost da budeš izvan sebe i u sebi. Njihov duh je još na Brijegu. Tko daje, ne može biti siromah, Bog će mu dati stostruko. A oni? Naši franjevci? Oni su nagrađeni, sigurna sam.
Lidija Knezović, 2. r.
Gimnazija fra Dominika Mandića, Široki Brijeg