O smrti, odluka je tvoja dobrodošla
čovjeku ubogu i bez snage,
istrošenu starcu, izmorenu brigama,
nevjeričnu i na kraju strpljivosti.
Ne boj se zakona smrti,
sjeti se onih prije tebe
i onih što će poslije doći.
(Sir 41, 2-3)
Puca studen, ciča zima kao i onda kada sam se rodio davne 1878.1 Isto je bila veljača, 28. dan. Cvokoću zubi, zebe oko srca, bije studen sve do kostiju, riže ljuti led, ali ovo je drukčije. Navikao sam ja na zimu, ta Rakićak sam u krvi, a gore su zime jače nego igdi. Zabile se Čvrsnica i Čabulja čim listopad počne, a tek u svibnju vidi se njihov vrhoviti vijenac. Rakićak zna što je studen i što je led, zna se nositi s cičom zimom, ali ovo je čudna studen. Nema u Gradnićima zime k’o u Rakitnu, tek je snig poprašio put i ledinu oko kuće, a nu, ja još ni vatru nisam odložio kad mi ozebe duša i oko srca k’o nikad prije. Taman smo s mise. Pogledah kroz prozor i rekoh: »Pile2, eto jih, vidin jih s prozora. Ispovidi me, ako Boga znadeš.«
Prikrstin se, Pile ispovidi mene, a ja njega. Na brzinu. Za pokoru damo jedan drugomu da cili dan ponavljamo: Gospodin moj i Bog moj.
Lupaju. Bože, pomozi! Otvori in Pile! Ta čisti smo prid Bogon. Zlotvori nas ugledaše. Nisan ih ni pribrojio, ali bila su četvorica ili petorica. Zgrabiše Pilu i mene te nas baciše prid kuću. Vikali su na nas, psovali nam mater, udarali nogama, pljuvali nas, ali razabrah k’o su. To su partizani, naoružani šmajserom i onim pištoljom. Na glavi su imali titovku s crvenom zvijezdom, vojnu jaknu, kaput, njemačke gaće i konjaničke čizme. Nismo uspili ni rič prozboriti. Tukli su nas čime su stigli. Tek su na trenutak stali i upitam ih što smo in krivi i zašto nas biju. A oni ljuti na to povikaše: »Ćuti, fratore, majku ti tvoju. Tebi glave danas nema.« I opet nas nastaviše udarati.
Počeše se nešto dogovarati i odvedoše nas u Čitluk. Okrenem se i ugledam, onim jednim okom, jer je drugo već bilo od masnice zatvoreno, župna kuća širom otvorena. Ostavljam zemaljsko ognjište i odlazim u nepoznato. Listaju mi se stranice života, okreće se godina za godinom k’o list za listom. Redaju se slike, ljudi, uspomene, redaju se djetinjstvo, dječaštvo i mladost, reda se moje pratarstvo i moje vrline i mane. Jesam li doš‘o na kraj puta?
Dok san grco u boli i listo svoj život, zbaciše Pilu i mene s konja u kuću. To je Musina kuhinja, a ugledasmo i dva dječaka, Antu i Ivana3, koji su očima vikali: »Pomozite nam.« I tu je bilo hladno, studen i dalje zebe i dušu i srce. Partizani su otišli, čusmo glasove iza kuće. Kažu nam Ante i Ivan da su iz Čerina. O, mladosti, ljuta rano, što vas snađe? Nismo od bojazni ništa više progovorili. Šutili smo i ponavljali u sebi pokoru: »Gospodin moj i Bog moj«. Pile mi kaže u jednom trenutku: »A, Ćiro, što će od nas biti?« A ja ga pogledan i rekoh: »Danas nam je boraviti u kući Oca našega.« (Usp. Lk 2,49) »Doista, meni je život Krist, a smrt dobitak.« (Fil 1,21) Rekoh tako hrabro, a strah mi se umah uvuče u kosti jer na vratima me slušaše krvnici. Zarežaše na nas, uzeše nas i odvukoše iza kuće. Ante i Ivan ostadoše plačući.
Kako je padala noć tako je zima pokazivala svoje bile zube cereći se na nas. Krvnici su slijedili zimu, ledena srca, kroz prljave i žute zube bljuvali su psovku i pljuvačku, a potom izvadiše šmajsere. Pile povika: »Ćiro, ubiše nas.« A ja, fra Ćiril Ivanković, pratar iz Gradnića, Rakićak po rođenju, čekah svoj red za ulazak u kraljevstvo Božje. Kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost, i ovo se smrtno obuče u besmrtnost, onda će se ispuniti riječ što je pisana: Pobjeda proguta smrt. (Usp. 1 Kor 15,24)
To je priča o tvom i mom pratru, onomu koji je položio život najprije za Krista, a onda za vjeru svojoj braći i baštinu svomu puku.
Počivajte u miru Božjem. Neka vam je laka hrvatska zemlja.
Josip Sabljo, 2. D r.,
Srednja strukovna škola, Posušje
1 Fra Ćiril (Gabro) Ivanković rodio se 24. veljače 1878. u Poklečanima, župa Rakitno. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a 1888. franjevačko sjemenište u Širokom Brijegu. Nakon 6. razreda gimnazije 1894. odlazi u novicijat na Humac kod Ljubuškog. Za svećenika je zaređen 12. kolovoza 1900. U mirovini je bio od 1937., najprije na Humcu, a potom u Gradnićima do svoje smrti 1945. Partizani su ga nasilno odveli iz Gradnića u Čitluk i ubili u njegovoj 67. godini života pokopavši ga pokraj puta, na mjestu gdje su ga ubili. To je bilo 6. veljače 1945. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su u mjesno groblje 16. studenoga 1966. uz dopuštenje Ćirilove sestre Stane Romić.
2 Fra Filip (Pile) Gašpar rođen je 15. travnja 1893. u Roškom Polju. Krsno ime mu je Jure, a partizani su ga s fra Ćirilom nasilno odveli iz Gradnića i ubili u Čitluku 6. veljače 1945. Obojica su pokopani u groblju Podadvor u Čitluku.
3 Ante Zadro i Ivan Martić, dječaci koji su pomagali u župnoj kući na Čerinu.