Zar mene, sitnog stvora ove zemlje?
Pitao sam se dok su me vodili.
U posljednju molitvu tisnuo sam želje,
ako se koja i kada Gospodu omili.
Crkvu sam s Brijega ponio na ramenu
kao kamen križ na svojim plećima;
a ona me još brižna drži o svom kamenu
kao malog brata priljubljena leđima.
Ne bojim se padova kraj Onog kome živim –
ni prvi, ni drugi, ni treći put;
zavjet mi je srca da sve to činim,
ali suzama Majke ostajem ganut.
Moja su braća moji Cirenci
i put nam na zemlji ne bijaše svečan;
Gospine ruže naši su vijenci
i svilen plašt rubac nam je vječan.
Nove su mladice utjeha vam zlatna
dok vam suze kvase zabrinute oči.
Majko, evo ti braće;
braćo, evo vam Majka –
i klonuše nam glave one noći.
Još tinja vatra, a zidovi umukli,
na oltaru netaknut je Kruh.
Usne još svjedoče –
vidjeli smo fratra;
habit su mu svukli,
ispustio je duh.
Irena Granić