Pokucala je jesen na vrata, lagano pucketanje vatre uvuklo se u domove, lišće prostrlo svoj sag, a zamišljena lica s rukama u džepovima tiho su koracala niz duge puste ulice osvijetljene blagom žutom rasvjetom. Nedaleko u kutu moga prozora pogled mi je pucao na kamenu ljepoticu. Plavetnilo neba i briga, razmahane krošnje i nova lica, česta je bila slika u mojoj glavi. Nakon proljeća i vesela ljeta, jesen budi neku vrstu tuge, sjete, priprema za zimu i nestanak zaigranih boja.
Bilo je to davno, na uranku se ustajalo, ajvan namirivao, u polju radilo, a u podne se Anđeo Gospodnji molio. Neki bi rekli: Teška vremena. S druge strane, jedna od najljepših. Mala skromna obitelj bila je kao i sve druge, ni po čemu se nije isticala. Marljivi, pobožni, franjevcima odani. Majka se, kao i svaka druga, brinula za obitelj, odvajala je od svojih usta samo da dica imaju štogod za pojest. U svoj muci i napornu radu pamtila je ona sve prve korake, prve riječi, prve naučene pjesmice i sve što poslije toga slijedi.
Odgojila je vrijedna i marljiva sina. Takav je bio ne samo kući već gdje bi god krenuo. Naučen na siromaštvo i rad, sve svoje brige i zahvale povjerio je Bogu. Ako bi nekim slučajem našao vremena za odmor, bilo je to ispod hrasta, s krunicom u ruci i pogledom na kamenu ljepoticu. Činilo se kao da stari hrast svakoga dana iščekuje njegov posjet, da se u njegovu hladu odmori i Gospinu krunicu izmoli. Nije se ni dvojilo, govorili su stari iz sela, da je dobar k’o kruv i samo su čekali dan…
Majka s kudiljom vune u rukama i molitvom na usnama dočekala je sina. Na vratima, s pomalo ozbiljnim licem, bez puno gesta, tiho je rekao: »Majko, ja ću u pratre«. Suze radosnice i zagrljaj na kućnom pragu, bili su urezani u njegovom srcu godinama poslije.
Kako su godine odmicale, postao je pratar. Volio je nasmijana lica, priče s njima, a i oni su voljeli njega. Posebno je volio djecu što trče k oltaru. Gledao je sebe kroz njih. Svaku večer kročio je polako do hrasta, stazama lišća i iglicama od borova sjećajući se svake izrečene molitve, još davno izmoljene u sjeni hrasta. Prisjećao se svega, tako tiho i polako, a ponajviše je zahvaljivao i molio dragoga Boga da čuva majku.
Prolazili su dani, mjeseci i godine… Nemir se uvukao u svijet, neka tama ušla u ljude…
Kao i obično, molio se časoslov, krunica i čitalo Božje pismo. U srcima braće osjetila se neka zabrinutost i snažnija molitva nego ikada dotad. Tih se dana razarao grad, krošnje bez lišća kao da su osjećale neku bol i prazninu. Ni hod do hrasta više nije bio isti… Na dobro poznatu putu, znanu koraku, nije mogao skrenuti misli. Usmjerene su bile na majku. Ostala je bez svega, sama, preplašena, s krunicom u ruci i vjerom u Boga. Za oca, kažu, ne zna se trag. Nije ni mogao zamisliti što se događa. Stara uspomena kako snažno grli sretnu majku sada mu para srce. Molio je Boga za spas i da majci udijeli snage.
Strana zla čula je kako postoji mjesto gdje je srce zapaljeno molitvom i da se vječna vatra ne može ugasiti. Odmah je pošla s puškama preko ramena pogubiti ih. Čuli su da im je Bog sve, da narod uče vjeri i školuju ga te su odmah krenuli utrnuti tu vatru što je gorjela u srcima skromna čovjeka.
U zelenoj odori, s kundakom prislonjenim na rame, u zoru, u cik nestanka tame, začuše braća korake, teške korake zla. Krunicu priviše uz grudi, a na usnama molitva snažnija nego ikad. »Jedan po jedan«, pak, bijahu riječi druge strane. Odvedoše braću prekriženih ruku. I one starije i nemoćnije skoro do smrti dovuku. Ni slutiti ne možemo kakvi trnci prođoše kroz njih. Uz tihu molitvu i jecaj začu se: »Bože, čuvaj majku!« Ubrzo nakon okrutna »okupljanja« strana zla braći franjevcima naudi. U zatiljak ih strijeljaše dok druge vatrenom nagradom, kao pobjednike, nagradiše. Na živo jednog po jednog spališe. Vječnu su vatru mislili ugasiti, a tom vatrom samo su plamen vjere još više rasplamsali.
Kada je narod za to čuo, nasta muk nad gradom, tišina i tek pokoji šapat preko usana prođe. Saznavši za sinovu smrt, majka je u bol i tugu potonula, a život dragom Bogu predala.
Veljača je i danas spomen na braću koja nekada jedan za drugim na tlo padoše, a vjeru sačuvaše. Život tijela i smrt duše zelenih odora zla što nam zimu u bol prerušiše. Ispod odore, između rebara umjesto srca leži kamen. Najgore je kada umre duša, a tijelo živi. Zbog takvih ljudi nevino srce u sanduk liježe. Šezdeset i šestero braće na tlo je tada palo i cijeli narod pod Božje je okrilje predalo.
Danas Brig, obojen u plavo, nosi gorčinu crvene smrti. Svaki je kamen natopljen krvlju i prošaran stopama ljudi koji pamte braću što su pali hrabro. Njih Brig zaboravio nije, ne da se krvavi trag smesti. Još u vjetru ima snage vjere, istinske ljubavi, komadića raja zbog kojeg predaše život naša braća. Narod s krunicom u ruci, bosih nogu, pogledom uprtim u nebo, nosi u srcu zavjet dan Gospi da će paziti na to sveto mjesto za koje su fratri svoje živote dali kako bi sačuvali vjeru i narod svoj.
Marija Dujmović, IV. D r.,
Srednja strukovna škola Široki Brijeg