U zoru tmurnu zvona su plakala,
u krvi bratstvo lažno se tkalo.
Na gori svetoj oganj se vije,
pravda je pala, al’ ponovno se sije.
U krilu noći vapaji guše,
za šaku zemlje prodane duše.
Vezane ruke, nijema im lica,
a tama pjeva pjesmu ubojica.
Gdje su ti braća, gdje su ti oci?
U crnoj jami, u Božjoj moći.
I grob im sakri, i ime briše,
al’ kamen pamti i priču piše.
Krik kroz vjetar, plač kroz stijene,
hercegovačka ruka ne vene.
Na zemlji mrtvih, na licu bola,
pravda se diže ispod stolova.
Krik kroz vjetar, istina zbori,
krvlju pišu povijest gori.
Na zemlji svetoj, na kamenu suza,
Bog će sudit’, a ne ljudska ruka.
Oltari prazni, svijeće bez plama,
u studen zime krv i drama.
Jama ih skriva, al’ duša diše,
iz tame zore pravda se piše.
Široki jeca, krvave kiše,
al’ grob im blista svjetlije, tiše.
Jer vjera raste, jer žrtva traje,
i kamen nosi ime što sjaje.
Ne mogu laži zakrit istinu,
ne može nož zbrisat sudbinu.
Kad zadnja sjena s lica se skine,
sudit će samo ruka visine.
Krik kroz vjetar, plač kroz stijene,
hercegovačka ruka ne vene.
Na zemlji mrtvih, na licu bola,
pravda se diže ispod stolova.
Krik kroz vjetar, istina zbori,
krvlju pišu povijest gori.
Na zemlji svetoj, na kamenu suza,
Bog će sudit’, a ne ljudska ruka.
Ante Čolak, IX. C r.
Prva osnovna škola, Široki Brijeg