Dok su se vremena burkala kao nemirno more, more puno tajanstvenih valova, činilo se kao da svaki val tako jednostavno razbija onu posljednju nadu koja je živjela u hrvatskome narodu. U nježnu Marijinu krilu utjehu su tražili mnogi. Marijina suza nad hrvatskim pukom bila je lijek za bol, bol krvavih rana naroda svoga. Neprijatelji su zadovoljno promatrali s osmijehom na licu bol, tugu, patnju, bijednog Hrvata. Uživali su u pogledu na poljuljanu Katoličku Crkvu.
»I što nam je sada činiti, dragi brate, zar samo mirno gledati i slušati nasladu nad nama, gledati kako vlada bratstvo i jedinstvo između sviju drugih, samo s ciljem da nas unište do korijena?«, to je bilo glavno pitanje naših predaka. Nisu dopustili tim zlotvorima da zatru hrvatski rod, samo se moglo čuti u svakoj obitelji: »Ovo je đavolje djelo, nama iskušenje. Ne ćemo pasti!«
Već od 1942. hladno su i samouvjereno, ponosno i barbarski nesmetano zauzimali katoličke ustanove, oduzimali živote. Marijino svetište, tlo zasnovano na vjeri hrvatskoj, prostor Širokoga Brijega, bilo je glavno odredište tada »glavne zločinačke sile« u Hercegovini. Zlikovci sa zvijezdom petokrakom na šajkači i s četničkom kokardom u pustoši bolesne duše, nemilosrdno su u tri godine oduzeli šezdeset šest franjevačkih života. Cilj tih nemilosrdnika bio je poljuljati i uništiti Crkvu, katolički narod. Tijekom cijeloga svoga haranja Hercegovinom vođeni su bili računicom: »Bitno je poljuljati temelje, uništiti ih, a ostalo sve samo polako pada.«
Tom se mišlju potvrdila đavolja prisutnost. U 20. stoljeću osim hladnokrvnog pokolja hercegovačkih franjevaca, čitav je hrvatski puk osjetio snažan odjek jugokomunističke vlasti. Tijela nevinih, ubijenih franjevaca spaljena su u ratnom skloništu, zatrpana i sravnjena sa zemljom kao da nikada nisu ni bili dio ovoga svijeta.
Ove godine ostadoše upamćene kao hrvatske krvave godine. Jugokomunisti su uspjeli dobiti ono što im je bio cilj. Svetište Marijino je obeščašćeno, crkva oštećena, uništene brojne knjige, franjevačka imovina oduzeta, zabranjen rad sjemeništa, a ono najgore što se moglo dogoditi za mlade nade hrvatskoga puka prekinuli su rad najjače tadašnje gimnazije. U konačnici uspjeli su svugdje ostaviti pečat crvene zvijezde petokrake.
Za hrvatski je narod važna izjava jednoga od zločinaca: »Hrvatski katolički narod u Hercegovini nikada ne smije saznati za istinu kako franjevci izgubiše živote!« Istina očito nikada ne će u cijelosti izići na vidjelo među Hrvatima, ali zacijelo jest da se nikada ne će zaboraviti ponos i jačina vjere tih nedužnih franjevaca koji krv proliše i ne odustadoše od vjere.
Za ovaj krvavi zločin nad Hrvatima nitko nikada nije odgovarao, ali sve zle duše na svom će se svršetku suočiti s teškim patnjama baš onakvima kakve su oni zadavali hrvatskim ljudima. Nitko ne zna hoće li se ikada ugasiti taj vječni plamen, taj oganj krivnje grijeha koji su počinili.
Ne zaboravimo da su mnogi tada mislili da nas više ne će biti, svoje veselje nisu dali kriti, govorili su da djeca nikada povijest ne će znati. Nikad više Hrvat da ne će na svome biti, ali mnogi su se tada prevarili. Ono što je Hrvat krvlju dobio, zar da to tako lako preda svomu neprijatelju? I jednom zauvijek Hrvat na tvrdoj stini upisa svoju prošlost koju nikada nitko ne može izbrisati.
»Ali sad, evo, opet tu nova zora rudi, poslije dugih ljeta Hrvat se budi, to je naša Zemlja, tu se zauvijek naš barjak vije. Crven, bijeli, plavi više se ne krije.«
Ivana Markić, III. r. Srednje škole u Stocu