Približava se veljača… najzimskiji od zimskih mjeseci. Kad se siječanj zaleti u juriš na proljeće, ona snažno pritisne kočnicu i zimi ponovno udahne život. Bijesna poput zvijeri naplati skupo ukradena joj dva dana. Može ju se voljeti, može ju se mrziti. Ravnodušnost ne dopušta.
Zimi je udahnula život, a u meni probudila sjećanje na 1945. koja pred nju stavi suparnike, bjesnije zvijeri od nje same. Sjetila sam se vas, junaka, Božjih poslanika, mučenika koji su dokazali da je nepravdu bolje trpjeti nego činiti.
Vi, dobri pastiri, išli ste u rizik života. I onda kada je bilo najteže, kada ste malaksali i niste imali snage… nastavili ste, upravo zbog nas. Zbog svoga naroda koji je tako žarko i sa srcem čekao na vas, čekao na Božju ljubav što se širila preko vas. Nastavili ste zbog našeg Spasitelja, pokazali ste mu odanost noseći križ, koji je i on sam nosio, pokazali ste mu odanost jer ste baš poput njega željeli spasiti svoj narod. Kao što je on pobijedio smrt na križu, vi ste ju pobijedili svojim mučeništvom. Uklonili ste mrak, ugasili mržnju i zatrli zlo.
Mogli ste odložiti habit i uklopiti se u masu. To bi bio najlakši način, zar ne? Međutim, Vi ste željeli u potpunosti biti ono na što ste pozvani. Znali ste da to nije vaš kraj, vapili ste za Vječnošću i to ste dočekali! Krvlju ste obranili vjeru i slobodu, vaša krv postala je sjeme vjere i duhovnih zvanja.
Neprestano se ponavljalo kako hercegovački narod nikada ne smije dopustiti zaboraviti svoje spasitelje, svoje mučenike koji su svoj život položili za nas. Tvrdilo se da ovi mučenički događaji nikad ne će utonuti u zaborav. A ja se danas pitam, dragi naši fratri, jesmo li vas zaboravili? Jesmo li tako olako odbacili to što ste učinili za nas i za našu vjeru? Svijet pred nas stavlja neke nove ideale, ubacuje nas u iluziju gdje malo-pomalo gubimo prave vrijednosti našega života. Kročeći poljuljanim stazama današnjice, polagano se uvjeravam da su moje dvojbe istinite.
Znam, plačete nad naraštajem koji se polako kreće dizati protiv Boga, naraštajem u kojem počinje prevladavati sebičnost. Živimo u nekom informatičkom, inovativnom svijetu i sva ova tehnologija zamijenila je prave vrijednosti, zamijenila je obitelj, razgovor, ljubav, dobrotu… Živimo u svijetu u kojem je bitno kupovati i imati, ali naša srca… ona postaju praznija. Iz dana u dan povećava se broj nesretnih ljudi, onih koji lutaju bez cilja i smisla. U pokvarenom svijetu je puno zla i mržnje, puno iskrivljenih ideala. Gotovo nesvjesno ulazimo u poganski stil življenja, a u tom stilu sve manje i manje ima mjesta za Isusa i brata čovjeka.
Trebamo podići glavu od zemlje koja nas mami, koja je tako zavodljiva. Podići glavu znači ići dostojanstveno kroz život, kročiti stazama života ustrajno i čvrsto poput vas. Poganski svijet nam upravo želi uništiti kralježnicu kako bismo postali masa kojom može manipulirati.
Trenutačno se oko nas širi pesimizam, beznađe, ljudi mentalno padaju, mnogi su čak i klonuli, Isus nam savjetuje upravo suprotno. Jedino s povjerenjem u Božje vodstvo možemo gledati na budućnost. Ovo vrijeme traži odvažne ljude, one koji hode uspravno, ponosno s Kristom, one koji znaju da su njihovi životi u Božjim rukama.
Životi su pali, krv je prolivena, bolno ste došli do slobode koju danas ponovno žele uništiti, žele nam ju uskratiti. Ali dok god bije srce hercegovačko, pamtit ćemo naš Brig, našu kamenu »lipoticu«. Gdje god nas put odveo, pa makar i na kraj svijeta, uvijek ćemo se vraćati našem utočištu.
Brig je nakon vas ostao jak stup, grad branitelja i svjedoka duha i slobode. Vjerujem da ne ćemo postati kukavice, da ćemo osjećati i boriti se, za vas, za sebe, da ponos ne ćemo ostaviti i da ne ćemo dopustiti da nam se sloboda oduzme.
Uvijek vjerni Vama!
Andrea Šakota, IV. b, Gimnazija fra Dominika Mandića, Široki Brijeg