Drveni križ visi mi o vratu.
U ruci krunica.
Gledam u lice Majke.
Jesam li umro?
Molio sam s braćom
Zdravomariju predvečer.
Sad
i oni spavaju pored mene.
Hladni.
Vičem: Majko!
Bez glasa.
Vičem.
Molim.
Blagoslov dijelim u vjetru
kroz nemirne grane čempresa.
Vičem: Brate!
Kako su mi ruke u žici krvave?!
Ne mogu se okrenuti k nebu.
Oblak je pokrio Brig.
U daljini žena sklopljenih ruku zapomaže, a
ja najednom spokojan jer Ocu svomu idem.
Toplina i svjetlo.
I povjetarac mira.
Nestao je vjetar.
Čujem pjesmu.
Dva anđela mi šapuću o Početku.
U mirisu baruta ostala samo snježna pahulja i zrna krunice.
Zaboravljam.
Putujem.
Sad sam zrak.
Zaštita djeci.
I povjetarac briški…
Poškropite čela i oprostite.
Ja sam oprostio.
Braća su oprostila.
Pišite nam imena u molitve.
I molite…
Tišina i spokoj iznad grijeha.
Ana Soldo