Odjeknu iz poganih usta smijeh ruga
onima što opasaše stado od grde pakline.
Utrnuše se svijeće, otpočinuo Božji sluga –
zaklopiše oni vjeđe, u grumenu humske ledine.
Razmotaše nad Bratom nesretnu zemljicu crnu,
razliše mu krvcu čistu batinom.
Skidoše ga. Cerekom Behemotovim ga ogrnuše –
potjeraše stado teturajuće tratinom.
Brat moj blagorodno sipljaše mudrim slovom garištima,
a blaženstvo mu uvijek krasilo lice.
Pokleknu sad on pod paklenim žarištima –
u orlovsko gnijezdo daše se ljute kukavice.
Oču li, nesretniče, krik Brata moga?
Tvojim ušima gorak plamen liže –
grohot Belzebubov ošit tebi reže.
Evo, pluća ti već hropću od paklenoga smoga.
Pod ovim nebom iznikoše djeca nova,
što znaju hvaliti Bratova mudra slova.
Pod kamenom spava Brat moj vrli,
humska zemlja njega sveudilj grli.
Zlata Veronika Bošnjak