Zagreb, 14. travnja 2010. (Željko Tomašić / horvatska.com) – Na kraju Prvog svjetskog rata nezadovoljstvo najširih slojeva naroda u svim je zemljama Austro-Ugarske monarhije, pa i u Hrvatskoj, bilo golemo. Preživjelima je bilo dosta frontova, rata, blata, gladi i umiranja. Kada su pak po slomu frontova konačno došli svojim domovima, dočekalo ih je strašno siromaštvo, bijeda, bolest i smrt, razorene obitelji i korupcija. Bilo je naravno i onih koji su iskoristili rat i nagomilali bogatstvo. Oni ratne strahote nisu niti osjetili. Bili su to gospoda birovi, bilježnici, različiti državni službenici, trgovci, odvjetnici, zemljoposjednici i zelenaši. Nije trebalo dugo da plane iskra bunta sa snažnim socijalnim i nacionalnim nabojem.
Prilike pred Drugi svjetski rat pružale su nadu da je došao povijesni trenutak da Hrvati ponovo imaju svoju državu. No međunarodni događaji umnogome su otežali realizaciju hrvatskoga sna. Naime, 25. ožujka 1941. u bečkom dvorcu Belvedere predstavnici Kraljevine Jugoslavije Cvetković i Cincar-Marković potpisuju pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu. Samim time izgubljena je nada za stvaranje hrvatske države. Ali na sreću, Hrvatima tradicionalno neskloni Britanci, preko svoje su tajne službe uspjeli pridobiti skupinu zrakoplovnih časnika oko generala Borivoja Mirkovića, da pod vodstvom tadašnjeg zapovjednika zrakoplovstva, generala Dušana Simovića, uz pomoć stranačkih prvaka, u noći od 26. na 27. ožujka 1941. izvrše državni udar: svrgnu vladu Dragiše Cvetkovića, odstrane kraljevske namjesnike, dovedu na vlast malodobnog kralja Petra II. i isprate kneza Pavla preko granice u Grčku te preuzmu vlast. Ovaj udar poznat je kao »Beogradski puč«.
Novonastalu situaciju koriste Hrvati okupljeni oko Ante Pavelića te 3. travnja 1941. šalju kapetana Vladimira Krena, koji zrakoplovom odlazi u njemačko zapovjedništvo u Grazu, gdje je uspio postići dogovor s Nijemcima da njihovo zrakoplovstvo ne će bombardirati hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva.
Tako se ponovo javlja nada da će na svetome hrvatskome tlu, tu gdje su naši pretci stoljećima branili svoju slobodu, a time i slobodu Europe, Hrvati ponovo imati svoju državu. Hrvati su svojim radom na hrvatskom tlu, prepunom svakog dobra i bogatstva, stvorili uvjete za sređen, uredan i čestit život sebi i svojim pokoljenjima, a svojim kulturnim radom stvorili su sebi mjesto među ostalim naprednim i uljuđenim narodima Europe. Ali 1918. Srbija je na prijevaru zaposjela hrvatske zemlje, a države tzv. demokracije stvorile su versajskim diktatom nenaravnu državnu tvorevinu, onda nazvanu državom Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju je diktatorskim dekretom srpski kralj diktator prekrstio imenom Jugoslavija. Beograd je pod pokroviteljstvom Velike Britanije i Francuske, od prvog časa uvodio i podržavao najstrašniju tiransku strahovladu nad Hrvatskom, koju su plaćale hrvatske zemlje, obeščašćujući hrvatska seljačka ognjišta. Tisuće i tisuće hrvatskih sinova poubijao je, povješao i utamničio samo zato što se nisu mogli odreći svoje domovine, svoga imena, svoje hrvatske časti i svoga ljudskog ponosa. (o. a. izdaja Britanaca na Bleiburškom polju samo je slijed takvog stava prema Hrvatskoj).
Ostatak članka možete pročitati na stranicama portala ili u pdf-u.