Velikani našega vremena ispričali su priču ljudskosti, vjere, borbe i smrti radi istine. Ispisaše ono što je označilo našu povijest i naše vrijeme. Ispisaše ti junaci uzore vjere po kojoj bismo danas trebali živjeti. Umrli su jer su živjeli. Mučeni su jer su vjerovali.
Sve zato što su znali za koga žive i zbog koga umiru. Imali su svrhu vlastitog življenja i vlastite smrti.
Koliko mi danas živimo ono zbog čega su oni umrli?
Dok se prisjećam što su mi moji roditelji pričali, pitam se kolika je to samo vjera i hrabrost trebala biti.
Kao da su neki nadnaravni ljudi, a zapravo su bili samo oni koji su vjerovali u nazočnost Božju ovdje na Zemlji. Živjeli su svoju vjeru, očigledno! Služili Bogu i narodu u ljubavi i pravdi.
Srce čovjeka, svećenika, junaka kucalo je u njima. A što kuca u nama? Nisu odustajali od svojih ciljeva i borbi jer su znali da rade za Gospodara vremena. Kao da bi drukčije bilo našega Brijega, naše crkve, naših svećenika, sakramenata? Zar bi bilo budućnosti?
Ne bi!
Morao je netko krvlju posijati ono čije plodove danas uživamo. Na žalost, tako olako to proigravamo jer ne vjerujemo dostatno, a tako nam malo treba. Treba nam volja živjeti ono za što su oni umirali dušom i tijelom. Tek onda ćemo naplatiti mir i pravdu na ovoj Zemlji!
Do tada se možemo diviti njihovu junaštvu i misliti da će »prijeći« na nas dok nepomično stojimo uljuljani u onome što nam je lakše. Hvala vam, junaci našega vremena, junaci našega Brijega, junaci naše vjere! Ja želim učiti od vas, a na koncu to i živjeti, za sebe, za one oko sebe i buduće naraštaje kojima će vaša priča biti uzor života!
Nika Bubalo, VI. c r.
Prva osnovna škola Široki Brijeg