Neum, 7. ožujka 2009. (http://vjecnispomen-memento.bloger.hr) – U subotu, 6. ožujka 2010., posebno svečano je bilo u Stocu u crkvi Sv. Ilije Proroka. Slavljena je sv. misa za svećenike koji su stradali tijekom II. svj. rata i u poraću. Sv. misno slavlje u prepunoj crkvi predvodio je stolački župnik don Rajko Marković uz sumisništvo petorice svećenika koji su za ovu prigodu došli u Stolac, i to: fra Miljenka Stojića, vicepostulatora postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« iz franjevačkog samostana na Humcu, don Damjana Raguža, župnika iz Rotimlje, don Blaža Ivande, župnik iz Čeljeva, don Ive Pavlovića, župnika iz Domanovića i don Nedjeljka Krešića, župnika iz Hrasna.
Prije početka sv. mise č. s. Alojzija i okupljeni vjernici molili su krunicu i pokoj vječni za pokojne svećenike. Don Rajko je potom pozdravio sve nazočne i u uvodnim riječima naglasio da je sv. misa najveća molitva, a namijenjena je za pokojne svećenike: don Vidu Putica, don Marijana Vujnovića, don Antu Zrno, don Andriju Majića, mlađeg, don Ivana Raguža, don Mitra Papca i za sada nepoznat broj franjevaca koji su pobijeni na Radimlji i na Poplatu.
Tijekom sv. mise don Rajko je pročitao kratke crtice o životu, radu i ubojstvu svećenika, a puna crkva naroda napeto ga je slušala.
Po završetku misnog slavlja don Rajko je udijelio blagoslov te zahvalio svima nazočnima, kako svećenicima tako i okupljenom mnoštvu, i prenio zajedničke nakane da do konca ove svećeničke godine, slaveći sv. mise, obilježimo spomen na stradanje svih naših svećenika koji su djelovali po našim župama, a svoj život položiše za vjeru Kristovu, narod svoj i ljubljenu domovinu.
Ukratko o pobijenima
Don Vide Putica, rođen je 1859. u Prapratnici, tadašnja župa Gradac. Školovao se u Papinskom zavodu u Rimu. Zaređen je za svećenika 1882. Najprije je bio župnik u Ravnu pa u Hrasnu, a 1899. premješten je u Stolac. Za don Vidinog boravka u Stocu sagrađena je župna crkva. Nakon smrti brata mu Stjepana don Vide je postavljen u Prenj. Ostao je u Prenju 35 godina. Šestoga rujna 1942. četnici su slavili rođendan Petra II. Karađorđevića i harčili kroz Dubrave gdje su ubili više civila. Don Vide je bio star i onemoćao, čuo je pucnjavu i povirio na vrata gdje ga je usmrtio četnički metak. Opljačkali su crkvu i župni dvor, a don Vidino mrtvo tijelo zapalili. Poslije nekoliko dana izgorjele kosti sahranili su četnici u nazočnosti talijanskog svećenika. Na žalost nije ostao spomen na to gdje se to dogodilo, pa do danas don Vidine kosti nisu pronađene.
Don Marijan Vujnović, rođen je 1872. na Pušištima. Bogosloviju je učio u Sarajevu i Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1896. Prvo je bio kapelan u Stocu kod don Lazara Lazarevića, a nakon don Lazareva prelaska u Mostar don Marijan ostaje župnim upraviteljem. Poslije je župnik u Ravnom. Ponovo je postavljen za župnika u Stolac, a potom je premješten u Trebinje. Partizani su ga uhitili, lažno optužili i na smrt osudili, po onoj »Udri pastira i stado će se raspršiti«. Don Marijan je strijeljan u noći između 31. prosinca 1944. i 1. siječnja 1945. Zatrpan je u nekom od rovova u mostarskom Sjevernom logoru. Za grob mu ne znamo.
Don Ante Zrno, rođen je 1909. u Duvnu. U Sarajevu je završio bogosloviju. Za svećenika je zaređen 1934. Imenovan je kapelanom u Stocu kod don Marka Zovke. Ostao je dvije godine, aktivan je bio na svim poljima vjerskog i kulturnog života. Iz Stoca je premješten za župnika u Vir. Partizani su ga odlučili ubiti pa se sklonio sa župe. Kasnije je uhićen, optužen i odveden u tamnicu u Čapljinu pa u Dubrovnik. Osuđen je na smrt, žalio se na presudu i tražio da se saslušaju svjedoci, što mu je i obećano. Nadao se da će ga poštedjeti. Sve uzalud. Partizanima se žurilo pa su ga negdje oko 24. lipnja 1945. odveli na mali otočić Daksu pored Dubrovnika i tamo strijeljali. Za grob mu ne znamo.
Don Andrija Majić mlađi, rođen je 1910. u Drinovcima. Bogosloviju je završio u Sarajevu 1935. Za svećenika je zaređen 1935. Prvo je bio kapelan u župi Vir, onda u Stocu 3 god. Potom župnik na Trebinji. U jesen 1941. premješten je u Vinicu. Saznao je da ga kane ubiti. Sklonio se kod strica, don Andrije starijeg, u Bijelo Polje, a odatle u Zagreb. Postao je vojni dušobrižnik i nosio čin satnika. Povlači se s vojskom prema Austriji. Vraćen je i predan partizanima. Na puteljku prema Jazovki pronađen je don Andrijin časoslov. Po pričanju svjedoka on je 15. srpnja 1945., oko 5. – 6. sati ujutro okrutno mučen, a onda još živ ubačen u Jazovku. Na njezinom otvoru danas stoji napisano: »Bože oprosti im, znali su što čine«.
Don Ivan Raguž, rođen je 1877. Za svećenika je zaređen 1900. Prvo je kapelan u Hrasnu, pa u Gracu. Potom je župnik na Trebinji, pa u Ravnom. Iz Ravnog je premješten u Klepce, a onda ponovno na Trebinju. Inkardiniran je 1935. u dubrovačku biskupiju i bio župnik u Kliševu. Umirovljen je i vratio se u Stolac, a 1944. povukao se u Mostar. U noći s 13. na 14. veljače 1945. pao je Mostar, a don Ivan je uhićen, zatvoren, osuđen na smrt i strijeljan. Večer uoči suđenja i strijeljanja (iako je znao da će ga ubiti) molio je kao uvijek iz svojega molitvenika, a onda zaspao i spavao kao janje. Kada su ga odvodili na strijeljanje, obuo je cipele i zavezao vezice kao da ide u šetnju. Jedan zatvorenik Rom kopao je don Ivanu grob negdje iznad Sjevernog logora u Mostaru. Za grob mu do danas ne znamo.
Don Mitar Papac, rođen je 1896. na Pušištu. U Sarajevu je završio bogosloviju 1920. Zaređen je za svećenika 1919., a mladu misu proslavio je 26. prosinca 1919. u Stocu. Prvo je kapelan u Donjem Hrasnu, pa župnik u župi Gornje Hrasno, a onda u župi Gradac. Optužen je da govori, u crkvi, protiv vlasti i države. Uhićen je 16. veljače 1945. i odveden u stolački zatvor. Ispitivan je i pušten. Ponovno je uhićen 1945., a 24. siječnja 1946. osuđen na 8 godina zatvora. Kao svećenik bio je posebno šikaniran, ponižavan i čest stanovnik staklare. Poginuo je u Slakovcima u namještenoj željezničkoj nesreći 28. travnja 1951. Sahranjen je u Srijemskoj Mitrovici, a 1967. kosti ovoga mučenika prenesene su u Gradac. Don Mitar danas počiva u grobnici u gradačkom groblju.
Na Radimlji je ubijeno nekoliko svećenika franjevaca. Po nekim saznanjima jednoga su fratra držali krvnici partizani, a jedna ga je partizanka bola vilama. Sve to je vidjela neka žena iz obližnje ograde te čula njegove krikove i da govori: »Napasti, odmakni od mene«. Točan broj i imena pokojnika ne znamo. Na Poplatu u jamu je ubačeno nekoliko franjevaca. Njihove samrtničke vapaje čuo je i habite pronašao jedan slučajni prolaznik odmah nakon zločina. Zlikovci su, vidjevši da netko dolazi, pobjegli. Na žalost ni ovdje ne znamo točan broj ubijenih niti imena pokojnika.