Kršni zavičaj! Ovdje je nedjelja, Sveta nedjelja, i svijet ide na misu. I mladi i stari. U Vitini i Vrgorcu provedoh ovaj dan, kao i natrag do Zadra i Paga. Duž Dalmatine. Dan blagosti i priprema za novi tjedan. Sutra počinje škola i djeca će ispuniti autobuse, trgove i ulice. Ali samo u južnim krajevima, dok se u ostalom dijelu Hrvatske priželjkuju čarolije zimskih radosti te tjedan više odmora i za učenike. Nama je draže produženo ljeto.
Uskliknuh, poput našega vrijednog književnika i fratra – Dobro jutro, kolonijo! – kad prijeđoh carinu (… i granicu, iako ne volim tu riječ ovdje među ovim istim ljudima ni izreći!) između nasada jagoda, loza i svega obilja što bujne vode i plodno polje mogu dati. Malena mjesta … Orah. Orahovlje. Veljaci. Vitina. Ljepotica s Trebižatom. A tek zvir voda Vrioštica u parku sa spomenikom legendi vitezu Ludvigu i nedaleko u polju buk Koćuša. I nizvodno ispod Humca raskošni slap Kravica. I Humačka ploča sve do neretvanskih starina, potom Makovi stećci, Šimićeve zvijezde i Ujevićevi jablanovi. Uvijek. Koromanovo vrijeme blagog naroda.
Kako je lijepo naći stare i vitalne roditelje. I rodnu kamenu kuću među murvama i kostjelama. Čatrnja pod odrinom i zadimljena sušnica ispred. Kruh s ognjišta. Mater izlazi i tare ruke o kecelju. Garo se veselo trza i propinje. Brat dolje pred štalom mrvi kruh kozlićima. Otac u kutu kauča čita. Čistota ikavice i ljepota jednostavnosti. Nakon blagovanja dogovorili smo sve o podrobnostima proslave njihove šezdesete obljetnice braka. Za misu je pozvan naš fra Ferdo, a pročitana je i čestitka stigla od fra Častimira iz Amerike.
Vraćajući se smišljao sam ubitačno istančan i jamstven tekst. Uz naznačenu znakovitu bol u naslovu:
Djevojka od osamnaest
Što je sve jedna mlada djevojka proživljavala strašne 45. godine!
Djevojka od osamnaest godina. Braća Stanko i Drago su nestali
na bleiburškoj kalvariji, a brat njen je kao petnaestogodišnjak
morao skupa s roditeljima za sve ispaštati. Hrabro trpjeti i šutjeti.
Ta djevojka je prisiljavana nositi zastavu s petokrakom, započinjati
njihove borbene pjesme i uvijek biti na čelu kolone. Neka svi vide
tko su pobijeđeni, izdajice naroda. Nema slika, pisama, gramofona.
Sve je zaplijenjeno i sve uništeno. Opljačkali, klali stoku i prostačili.
Jedan je mladić gonjen i ponižavan zato što su mu braća ubijena na
Križnome putu, negdje oko Šida. Ivan, Stjepan i Vlatko. Trojicu su
fratara Majića ubili na Brigu! Oca su tukli donasmrt, a u našoj kući
svake subote skakali i tjerali iz greda fašizam i domaće izdajnike.
Danas imaju šezdeset godina braka i nas osamnaestero oko svoga stola.
Vije se trobojnica sa starim grbom na prozoru didove kamene kuće.
Molitva, sjećanje na petoricu braće, na fratre i sve naše razasute, žive
i mrtve po jamama i tuđim zemljama. Tiho pjevamo da nas svi bolje čuju.
. . .
A onda, kad se vratih kući, sasvim iznenada naiđoh na manje znanu Tinovu pjesmu u prozi Posljednja mudrost. Tu posljednju mudrost, na kraju pronalazimo jedino »u oku djeteta i u mesu jagode«.
Vlatko Majić