Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, posebno na završetku rata i tijekom poraća, vršeno je sustavno uništavanje kulturnoga identiteta na Širokom Brijegu. Široki se Brijeg, zbog svoga strateškog položaja, zadnjih mjeseci Drugoga svjetskog rata našao na prvoj ratnoj crti. Bitke za Široki Brijeg započele su krajem listopada i početkom studenog 1944. Tadašnji provincijal fra Leo Petrović pokušavao je i pismenim putem moliti da se vjerski, kulturni i povijesni objekti poštede od uništavanja u tom ratnom pohodu, ali samostan, crkva, gimnazija i konvikt nisu bili pošteđeni. Upravo suprotno. Došlo je do njihova stihijskog, ali kasnije u poraću, i sustavnog uništavanja. Pored stradanja naših fratara, na području Širokog Brijega bilo je gotovo stotinu ratnih stratišta koja su ekshumirana. Nakon likvidacije naših fratara, partizani su ih spalili i zatrpali u ratnom skloništu u samostanskom vrtu, a potom su devastirali fratarske objekte i opljačkali imovinu.
Ovaj kulturocid dijelom je završio tek u proljeće 1947. Komunističke su vlasti spalile knjižnicu, arhive, matice, a bogate gimnazijske zbirke su uništene. Devastiran je i natpis iznad samostanskih vrata iz vremena utemeljenja samostana 1846. Prije strašnog kulturocida 1947. na Širokom je Brijegu bilo više od 100.000 knjižnih jedinica pohranjenih u Gimnaziji. Sve je to spaljeno. Također su partizani uništili i samostansku knjižnicu koja je brojala 80.000 knjiških jedinica među kojima su bili najvrijedniji prvotisci kojih je u ovoj knjižnici bilo puno. Osim knjiga, matica, zbirki i arhiva, devastirani su i svi crkveni objekti. Fratri su izbrojili 297 udara granata i gelera koji su završili u zidovima Crkve.
Ključne riječi: kulturocid, kulturni identitet naroda, Drugi svjetski rat i poraće, Široki Brijeg