Franjevački arhivi 1945.,
potpisujem:
U snu kao propet trčim prema javi.
Uporište trudna pogleda svraćam nebu. Zgužvanih, oronulih na dodir omekšanih rukava gdje ih prislonjene izjeda dodir moje kože. Opruženih prstiju uvijam se ispod opeke sobne svjetiljke. Hrapavim dlanovima cijedim posljednje dotoke krvnoga kola u tijelu. Šumno, uz trajnije prekide bez udisanja, hrvao sam se s olovkom i trenutcima svoje pospanosti. Prekinuo bih ju nadodanim slovima, a ostavio zatim u razmišljanju.
Umireno mi podrhtavaše donja usna dok se sjedinjavala s gornjom. Sjeđah ja tako jedan vremenski tijek, optuženi sanjar, dok se ne sjedinih s olovkom u ruci. Krišom sam krao obličje misli iz glave i unosio pisaljkom po papiru.
»Pišem vam« gdje svo vrijeme zveči, dopušta sebi promjene i utoliko kazan, vraća reljefe sjećanja na likovima.
»Pišem vam« svjesnom životu po djelovanju tada hladne zime u godini 1945. koja pričinjaše mogućno strahovanje.
»Pišem vam« o njima koji življahu svetost što hođaše s njima ne prolazeći pri pomisli na ukrštanje muka.
Ovo pisanje živio sam u zraku koji me gušio u ove kasne sate, a bio sam zagledan u izložbu istine pred mojim tankim tijelom. Misleći o tome, po nekoj čudnoj svučenoj pozornosti lomio sam olovku, trzao ju, upoznavao ju polagano.
Pišem vam ja, koji stojim korakom na zemljinu uporištu i žuđeno prelistavam povijesne postrojbe u okvirima knjiga.
Pišem vam ja, koji žudim iznijeti to istinito oličenje stvarnih odigranih događaja. Pišem vam ja, o njima, o šezdesetšestorici koji svoja srca položiše u ruke Božje. Pišem vam ja, o franjevcima hercegovačkim.
Dok drugi dobiju jasnu postavku o velikoj vojničkoj sili i ne tražeći posljedicu, neki milostivi, s rumenom na licu, suviše toplu srcu oslikaju postavke u kojima živi svaka rječica i nakon smrti. Njihova ljepota u pobožnoj jednostavnosti iskače iz njih samih i sva pozornost primiče se sporazumu kako sve ostaje na svome istinitome mjestu i zaobilazi mrvice stvari koje u napast kroče otvorenih očiju, samosvjesno.
Zbog toga, s poštovanjem, i voljom koja je u sukobu s protokom stvari u nama, ja upisujem, nenaglo, i u bliskosti s prihvaćanjem zova istine, epohe povijesti koje mi razložno podadoše snage za stalnom težnjom za kroćenje prema istini i dobroti.
Ovaj ili onaj svijet za hercegovačke franjevce nije bio ovim ili onim, već gradom ljubavi, pobožnosti i bliskosti s Božjim pokrovom. A oni koji dobivaju Njega za učitelja žive vječno bez rizika i u vječnosti, ne suviše i potpuno, ne gube svoje postojanje i svoju tišinu. Tko hoće, može, ali tko ima osjećaje uspijeva ih možebitno privući novom vrijednošću. Imali su hercegovački franjevci u tijeku višestrukih opsada Božjega grada vlasti u samima sebi, i darežljivosti, i mirnoće, i molitve na usnama u tišini. I u sebi hrabri, i po sebi Božji, a na sebi biljeg istinskoga obličja istine nose. I obitelji koje po mnogočemu kriju turobnu kob zbog isjeckanih životnih veselja koje njihovi sinovi nisu proživjeli. Služili su Počelu, doživotno otplovljavali osnovne misli Božjeg nauka, bili pjesnicima u pristranoj ljepoti i bez sažaljenja podavali sebe u Božjoj istini. Koliko znači voljeti nekoga tolikom ljubavlju da i sebe cijeloga podaš za Ljubav. Znali su to dobro naši hercegovački franjevci, naši mučenici koje je ubilačka melodija partizanskih postrojbi pokosila u prohladnoj veljači u godini završetka Drugoga svjetskoga rata.
Ako se izuzmu sudari metaka, oružane bitke i tjeskoba iznuđenih ljudi primoranih na ogorčene pothvate, ostane na kraju narav čovjekova. Svemu je kriva ta narav čovjekova! Kriva po redu, izuzev nereda. Nered je bez naravi. I u zbiljama dubok teret očigledno ima u ljudima za posljedicu da ih kopka i nemirnu maštu uzbudi i kako se po ljudskoj naravi bez nereda ili s njim vrzma svijest, onda se može i ta strahovita veljača opisati na način da se u borbi jedino ljubav brani. Čuva se ono zbog čega noćima bdijemo, ili se teško snalazimo bez njegova postojanja. S izgledom ili bez njega, za hercegovačke franjevce nije bilo druge ljubavi osim Božje, nije bilo drugoga neba, osim Božjega kraljevstva i nije bilo druge smrti osim smrti u Bogu i samo po njemu samome.
Opet kazujem i dižem ovo nazivlje olovkom k onomu za čim mi ljudi težimo, zbijenih misli i stresnih odaziva. Teško nalazimo trenutke sreće, mira, jer je dubok korijen prljavštine pokosio vedrinu u našim postupanjima. Čemu se borimo, za koga se borimo i uz čiju pomoć gradimo sebe? Ako u cjelini sagledamo ljudsku narav, je li ona samo proračunata ili smo se mi s njom preračunali? Hercegovački mučenici, godine 1945. nisu pitali ni za što lijepo, nisu ni zajedno računali na nju, nisu pričali o patnji, a kad malo bolje razmislim, nisu čak ni gledali svoju korist između života i smrti. Jedinu cijenu koju su platili i u samoj, stvarnoj teškoći iznjedrili jest ljubav prema divnim danima Božjim. Ljubavlju su platili svoju sudbinu, bez dugova i ostavljenih nepotpisanih računa. Ljubavlju su razminirali eksplozive po istrošenu Zemljinu tlu. Ljubavlju s Bogom kao najvećom ljubavlju, pred vratima ovozemaljskim ostavili pečat, biljeg nepokolebljivosti, ustrajnosti i molitve.
Ne ću heklati krpice riječi, ni puštati nemilosrdne krikove ognjeva što srljaju u noći. Na jaku pomisao stisnut ću dlanove, isklesati siluetu pobožnog im držanja i tiho u tišini nagnuti glavu nebu: »Bože, hvala ti!« Bez prestanka kazivati i ispravno misli u noćima prostrijeti, čini se nemogućim. Poglede sudarati i bjesnilo, koje je ostalo ispunjeno u zraku između sviju nas, zaboravljati. Otkud im snaga? Gdje su pronašli svoj putokaz? Kako su ga održali? Meni su možda godine mali broj za njihovo traženje. Meni. Ali našim hercegovačkim franjevcima, našem fra Leu Petroviću i njegovoj subraći ne trebaše godine. Naučiše u svakoj sekundi, gdje čak bijahu lišeni i slobode, svoju snagu pronaći u Bogu i Božjoj riječi. Kratak im možda vijek života bješe. Ali je zato velik na nebesima, u kraljevstvu anđela. Što bih produživao više svoga govora kada ljepotu i mir, sklad i utjehu imamo i pri samoj pomisli na franjevce Hercegovine? Na njih same. A sami nisu dok god misli i olovke riječju gore.
Bješe to godine 1945., jedne zime u veljači.
A srca će uvijek kucati, ljubav sazrijevati, a mi, mi ćemo vjerovati, jer pišem vama za započeti ljubav!
Petra Bošković, IV. r., Srednja škola Stolac