»O, Bože, neka blagoslov Tvoj padne i na ove ljude«, molio je o. fra Fabijan u svojoj skrušenosti i molitvenom obraćanju Onome koji sve vidi.
Rat, Drugi svjetski rat je završen, ali jednoumlje nije. Stisnuti uspjehom pobjede i teške tragedije općeljudske moralnosti, članovi zajednice nastavili su suditi i izvršavati najmučnija i najpogubnija djela za čovjeka. Lažno optuženi trebali su biti ušutkani za sva vremena, ali, tko vjeruje kako zemlja skriva i otkriva? Tajna zemlje je nedokučiva, ali ona sama, ZEMLJA, svoju svetost smrti i postanka pokazuje samo onima koji su pošteni, istrajni, čestiti i u Bogu skrušeni. Samo rijetki znaju taj put.
Oca fra Fabijana svezali su žicom s još nekoliko fratara i poveli u neizvjesnost. Rekli su kako ih vode u sigurnost. Zašto vezane? Svakome od njih bilo je jasno kako ta sigurnost krije u sebi veliku dozu jeze.
Podnosili su strašnu patnju. Vozilo je jurilo neravnim putom, a svaki pomak urezivao je u izmučeno meso žicu koja je rezala i same kosti.
Onako vezane i izmučene, tek ih je čekalo najgore, ili, spasenje u carstvu Njegovom. Pitali su ih sve ono što im je padalo na pamet, a unaprijed se znalo kako na takva pitanja ne će dobiti odgovor. Bio je to povod za bjesomučnu tuču, njihovih već klonulih tijela: kundacima i toljagama, nogama, a onda su ih strijeljali, pobacali u prostor stare kuće, bacili na njih bombe i zaključili kako je šutnja vječna? No, nije. Volja Njegova odlučuje o putanji glasa i šutnje!
Neuništiva je duša čovjekova. Ona putuje i govori. Ona opominje i svjedoči. Jer da nije tako, kako bi emocionalna inteligencija pronalazila valjane putove do ovakvih stratišta? Kako?
Običnim ljudima, stanovnicima mjesta, naređeno je da izdajnike društva pristojno sahrane. Govorili su to oni koji izvršiše stravičan zločin. Govorili su kako ih treba sahraniti kao ljude, jer oni ne znaju ništa, ali svakom čovjeku priliči pristojna sahrana? U nedoumici, mnogi su mislili kako zločince ne mogu sahraniti na svom groblju, a i kako? Tko su ti ljudi? Čija su tjelesa raskomadana ležala u mirisu baruta? Identitet će doći mnogo kasnije.
Sahranili su ih na brzinu, tek da ih zemlja pokrije, ali kada je pala prva kiša iz plitkih grobnica pojavile su se njihove bose noge. Prohodali su nebeskim svodom oni koji su svetost nosili na zemlji?
Pola stoljeća kasnije, njihova mala braća, braća Svetoga Franje, odlučiše poći njihovim tragom. I opet zaprjeke? Opet se umiješao nečastivi iz domene proteklih vremena? Opet se želi pokazati kako su Franjina braća, mučena i pogubljena na najsvirepiji način, bili protivnici društva, protivnici čovjeka, protivnici zajedništva…
Ne kopaj po prošlosti jer ćeš pronaći budućnost! Tko zna je li to izrekao nečastivi?
Koliko je zločina ostalo neotkriveno, koliko zločinaca nekažnjeno, ali lice istine mora znati kako volja Njegova ne opravdava nikakvo nasilje? Sve što čovjek čini izvan volje Njegove samome sebi čini. Ruka koja ubija sada, u budućnosti ubija svoje potomke!
Prepoznaše franjevci braću svoju. Po njihovom bosonogom tragu još su nicale krvave trave, još se na suncu ljeskala svježina pigmenta koji otkriva kamena svjedočanstva, još je ostalo onih koji svjedoče, još onih koji žele u miru i dostojanstvu sahraniti i obilježiti grobna mjesta njihovih zemnih ostataka.
Prohodaše kosti i o. fra Fabijana u zajednici s kostima njegove subraće, a revnosna Franjina braća tiho moljaše u svojoj skrušenosti volju Njegovu, istim onim riječima: »O, Bože, neka blagoslov Tvoj padne i na ove ljude; koji pobiše nedužne, našu malu braću!«
Kada šapat zločina uđe pod zemlju, iz nje se rađa krik istine! Znao je to o. fra Fabijan, znali su to svi nedužno pobijeni franjevci. Znaju to i današnja Franjina braća. Tko se mača laća, sam od mača gine!
Fabijan Lovrić