Kad bi vrijeme vratiti se moglo,
prošlost tamna posvijetliti dala,
ranjene bi zore, mjesto bolne suze,
rosa jutarnja srećom okupala.
Blagoslov od Boga grlio bi Zemlju,
svećenici dobri u crkvama bili,
s narodom svojim pobožnim i vjernim
mise svete Spasitelju služili.
Al’ ne dade naopaka sila,
kojoj mrsko sve od Boga bješe.
Zarad mržnje i nepravde teške,
franjevci nam mnogi pomriješe.
Krv nevina natopi livade i polja,
uvelo je sve po njima cvijeće.
Sudbino, zar ne možeš biti bolja?
Milosrđe ljudsko, zar ne možeš biti veće?
Vremena su prošla mnoga,
od tih dana nepravde i tuge.
Nanesene rane duboke i bolne
ne dadoše da zaboravimo
naše vjerne Božje sluge.
Za istinu i pravdu živote su dali,
pravedni su pošli put rajskih ljepota.
S anđelima svetim uz Krista su stali,
jer vjeru svoju ljubljaše više od života!
Vedrana Raguž, I. d
Srednja medicinska škola Sestara milosrdnica, Mostar