Zagreb, 10. svibnja 2011. (Hrvoje Hitrec / hrsvijet.net) – Svibanj je užareni mjesec. Mnogo toga što i danas izaziva (asimetrične) podjele u hrvatskome narodu, događalo se u svibnju, naime 1945. No, svibanj 2011. tek je počeo. Jedna reminiscencija na crveni teror odvila se u subotu na trgu koji i dalje, usprkos sjajno plasiranom Titovu mjestu na listi svjetskih zločinaca, nosi ime po monstrumu. Peti po redu prosvjed protiv naziva trga nije okupio toliko ljudi koliko bi čovjek očekivao, ali je bio reprezentativan i po scenografiji i izborom govornika. Od Maje Runje ostaje rečenica da je spomenuti naziv zadnji ostatak Berlinskoga zida u Europi. Smiren i točan bio je govor Tomislava Jonjića, koji je zločinca Tita i komunističke zločine prikazao u sažetom i (rekao bih) definitivnom obliku – ništa se tome ne treba dodati, jedino oduzeti trgu sadašnji besramni naziv.
Intrigantan je bio Jože Dežman, predsjednik slovenske komisije za istraživanje prikrivenih grobišta koji je ponovio da je Slovenija najveće hrvatsko groblje, podsjetio koliko je, uz Hrvate, stradao ondje i slovenski narod, ali je ponudio i odgovor na pitanje koje se izbjegava – naime, je li Tito uopće bio Tito, odnosno je li Tito bio Josip Broz? Odgovor koji Dežman nudi vrlo je jednostavan i suvremen – DNK analiza. Ostatci komunističkoga diktatora postoje, a postoje i njegovi (navodni ili ne ) srodnici, pa bi analiza pokazala jesu li u pravu oni koji tvrde da bravarski šegrt koji je izgubio prst na poslu nije bio onaj poslijeratni (ili poslijedrvarski) Tito. Ili bi u pravu bila »službena historiografija« koja te sumnje odbacuje.
Dežmanov prijedlog je svakako pametan.
Na prosvjedu je govorio i jedan posebno mudar, rječit i hrabar fratar, uz to sjajan pjesnik, fra Miljenko Stojić. Nije bio općenit, spominjao je imena i prezimena, naime nekadašnjih alkarskih vojvoda Petra Peke Bogdana i Brune Vuletića kojima kao zločincima ili barem organizatorima komunističkih zločina nikako nije mjesto u članstvu Viteškog alkarskog društva. A govorio je i o novootkrivenim jamama, u Vrgorcu i podno Biokova. Ne znam ima li s otkrićima u Vrgorcu kakvu vezu autocesta koja se ondje sada gradi, no ne bih se čudio. U okolici Maribora bilo je baš tako – desetci tisuća Hrvata pronađeni su u vrijeme narasle cestogradnje. A koliko ih se našlo ispod asfalta preko kojega se i mi vozimo?
Cjelokupan članak može se pročitati na stranicama portala hakave.org ili u pdf-u.