Mostar, 29. siječnja 2019. (bljesak.info) – »Istog nadnevka kada se slavi oslobođenje Mostara od fašizma, u drugom dijelu se obilježava ubojstvo franjevaca. To moramo istražiti. Ispred Udruženje antifašista i boraca NOB-a spremni smo pokrenuti prijavu Tužiteljstvu protiv N. N. izvršitelja zločina nad sedam franjevaca 1945.«, rekao je za interview.ba Sead Đulić, kazališni redatelj i dramski pedagog, aktivist te umjetnički ravnatelj Mostarskog kazališta mladih (MTM), kao i predsjednik UABNOR-a Mostar, komentirajući antifašizam u Mostaru.
»Ispred Udruženje antifašista i boraca NOB-a spremni smo pokrenuti prijavu Tužiteljstvu protiv N. N. izvršitelja zločina nad sedam franjevaca 1945. koje su iz Franjevačkog samostana odvele partizanske jedinice. Jer dok mi to ne istražimo i ne dobijemo relevantnu, bez razumne sumnje, dokazanu istinu, bit ćemo opterećeni, grad će biti talac. Zbog ovog zločina, ili navodnog zločina, ne možemo obilježavati 14. veljače u cijelom gradu. Jer imamo mrlju. To treba istražiti. Istog nadnevka kada se slavi oslobođenje Mostara od fašizma, u drugom dijelu se obilježava ubojstvo franjevaca. To moramo istražiti. Ali se isto tako moramo suočiti i s 15 momaka koji su zarobljeni u Vranici pa poslije pobijeni. Kao što se moramo suočiti s Grabovicom, moramo se suočiti i s ulicama Vokića i Lorkovića, Mile Budaka i sličnih. Kad to sve očistimo, moći ćemo progovoriti o zajedničkom Mostaru, europskom gradu budućnosti. Toga duha ima, ali je na margini. Čovjek se iznenadi kad vidi te male zajednice koje žive i kako se okupljaju. I mi smo u kazalištu jedna takva zajednica. Njih ima nasreću i preživljavaju. I zato nije sve tako crno kako izgleda«, kazao je Đulić.
Podsjetimo, 14. veljače 1945. partizani su iz mostarskog samostana svezane odveli i pogubili sedmoricu fratara, među kojima i tadašnjeg provincijala fra Lea Petrovića. Toga 14. veljače 1945., nakon što su partizanske snage ovladale Mostarom, oko 15.30 u mostarski franjevački samostan došlo je nekoliko partizanskih oficira koji su razgovarali s franjevcima i nakon sat vremena otišli, piše HRsvijet.net. No oko 17.30 ponovno su se pojavila četvorica na čelu s Brankom Branom Popadićem, povjerenikom Ozne u 12. hercegovačkoj brigadi. Pored Popadića u skupini je bio izvjesni Saša i još dvojica vojnika. Nakon što je večerao, Popadić je zapovjedio franjevcima da se okupe u jednoj sobi. Na poziv zvona svi su došli, Popadić ih je ispitivao i popisivao te je zapovjedio da čekaju njegov povratak i izišao iz samostana. Vratio se nakon sat vremena, prozvao sedmoricu franjevaca i odveo ih sa sobom. Na izlazu iz samostana Popadić ih je naredio vezati žicom i odveo ih prema južnom izlazu iz grada. Na mjestu koje Mostarci zovu Čekrk ubijeni su tom prigodom: fra Leo Petrović, fra Grgo Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Bernardin Smoljan, fra Kažimir Bebek, fra Rafo Prusina i fra Nenad Pehar, a njihova su tijela bačena u Neretvu.
Komentirajući zašto je u Mostaru teško reći da si antifašist Sead Đulić izjavljuje da mi objektivno živimo mnoge oblike fašizma. »Jer ako po definiciji gledamo što je fašizam, jedna od prvih definicija kaže da je to autoritarni nacionalistički režim. Ako je točno što enciklopedije kažu, onda mi to živimo. Sve ove vladajuće stranke su vrlo autoritarne, sve su vrlo nacionalističke. U Mostaru hodamo ulicama koje nose imena najzloglasnijih fašista koje je osudio i prepoznao cijeli svijet kao fašiste. Vlast to ne će da mijenja, solidarizira se s tim, izjednačava sebe s tim. Imamo jedan od najljepših antifašističkih spomenika u BiH, Partizansko spomen groblje, a možda i šire, proglašen nacionalnim spomenikom BiH, koji je devastiran. I imamo aktualnu gradsku vlast koja kaže da je vlasnik spomenika, a ne održava ga… Čak neki naručuju rušenje, imamo i te podatke. Jer i nečinjenje ničega je oblik fašizma«, kaže Đulić. Đulić nastavlja da se plaši budućnosti. »Ako se ovako nastavi, plašim se, jer objektivno naraštaji rođeni 1992. već imaju svoje potomke, a odrasli su na mnogim idejama neofašizma, odrasli su odvojeno. Ne treba zaboraviti na opasnost odvojenih vrtića, odvojenih osnovnih i srednjih škola, sveučilišta, pa i mnogih tvrtki. Tako se stvara buduće ratnike i mržnju. Mi objektivno živimo u kulturi rata, a trebalo bi da živimo u kulturi mira. No, ima i pozitivnijih priča. U mojim predstavama glume i Turčin, i Albanac, i Hrvatica, i Bošnjak i nema nikakvih problema i oni imaju jedinstven stav kada je zločin u pitanju. Zato što im je rečeno i omogućeno da to zajedno istraže i da zajedno rade. Kada bi se u ovom gradu slične organizacije, udruženja, udruge, samo malo pomogle i stimulirale, ja sam uvjeren da ne bi trebalo više od godine da se Mostaru vrati osmijeh na lice i da puno manje ljudi, kada idu sami ulicom, da pričaju sami sa sobom. Jer ovdje je ubijena nada. Nije problem što nema novca, ni radnih mjesta, u mnogim gradićima je ista situacija, čak i gora, ali atmosfera je drukčija«, smatra Đulić.
Govoreći o svojoj knjizi »Pred zidom«, Đulić kaže da objektivno koje god pitanje otvorite u gradu, koju god ideju predložite koja nije nacionalno upakirana, vi dođete pred zid. »Nije više bitno je li on fizički ili onaj ratni na Bulevaru. Mi smo jedini grad kojem je središte grada predgrađe dvaju gradića. Nama je središte grada najpustije, ulica kojom prođemo, umjesto srce događanja. Što god se pokuša postoji zid, čitav grad je pred zidom, i to pred mentalnim zidom kojeg moramo rušiti. Stanje je moguće unaprijediti, ima dovoljno ljudi u gradu koji se ne slažu s ovim, ali rasuti smo. Intelektualci su pristali da budu nacionalne marionete, dakle, nisu intelektualci. Moraju se osvijestiti, moramo sva slobodnomisleća bića natjerati da sjednu i da gradu ponude rješenja. Evo posljednji primjer koji je komičan. Pred Novu godinu organiziraju Zimski grad. Mostar je statistički najmultietničniji, ako je Zimski grad, što ga otvaraš na dan ili večer Adventa. Što ga završavaš na ratnoj crti, što ga ne produžiš do Musale. Zašto su u Fejićevoj tri lampiona, na Musali malo nekog nakita, dakle, praviš doček Nove godine na nekom smiješnom mjestu. Jedini trg je Musala, što doček nije na Musali koja je u, uvjetno rečeno, većinski bošnjačkom dijelu Mostara. A intelektualci šute. I odete u Zimski grad i vidite da je bar 60% ljudi koji šetaju iz tzv. Istočnog dijela Mostara. Dakle, građani hoće da žive bez opterećenja. Priča o Mostaru kao europskoj prijestolnici kulture 2024. sjajna je ideja, ali ovako kako se to radi je smiješno. Uz puno poštovanje svih ljudi, to je nedovoljno kompetentno i licemjerno. U reklamnom spotu sjajno blista partizanski spomenik i to gradonačelnik propagira, a istovremeno svojim nedjelovanjem ruši spomenik«, kaže Đulić.