Zagreb, 7. ožujka 2009. (javno.hr) – U posljednjim smo mjesecima imali prilike slušati, gledati i čitati o sondiranju podzemlja koje je otkrilo da je južna Slovenija masovna grobnica epohalnih razmjera. Po »iznenadnom« otkriću javili su se povjesničari, svećenici i pokoji manje dokoni političar i svi su oni zdušno procijenili da se u poraću odigralo nešto strašno i da je uz dobro poznat i priznat holokaust Europa pretrpjela još jedan masovni pokolj o kome se uporno šuti, valjda zato što »istina o istini« ne odgovara niti istoku, niti zapadu. Istini na volju, hajde da je u našoj javnoj maniri ponovo uputimo k svjetlosti ne prešućujući ništa i upućujući na činjenicu da su izvršitelji krvavog čina tek izvršitelji i da je njihova krivnja jednaka krivnji vrsnih globalnih stratega što su »vrlo racionalno i dobro promišljeno« naredili skončanje milijuna i milijuna duša.
Konferencija na Jalti
Uz dobro poznatu raspodjelu moći koja je definirala poslijeratni svijet i skrojila povijesnu podjelu na ovaj i onaj blok 31. ožujka 1945. u sklopu konferencija na Jalti odigrao se razgovor koji je prema Orwellovom receptu za 1984. od javnosti uspješno zatajen duže od pedeset godina. Možda je sada, nakon više od pola stoljeća, vrijeme da gimnazijalci u svojim tisuću puta revidiranim i redigiranim udžbenicima pročitaju i koju riječ o činjenicama što ne dopuštaju zrnca sumnje dok pripovijedaju o danu kada su Staljin, Churchill i Roosevelt finalizirali svoj tajni dogovor i odlučili o sudbini milijuna.
Ključni (tajni) akt čija su izravna posljedica rake u južnoj Sloveniji bila je odluka britanskih i američkih saveznika da »Savezu« vrate sve sovjetske građane koji se pronađu zapadno od friško iscrtane granice. Dogovor je prije svega uključivao oslobođene ratne zarobljenike, no nakon razgovora u tri para očiju on je proširen na literarno milijune izbjeglica koji su pobjegli pred sovjetskom okupacijom istočne Europe. Dugačke kolone sastavljene od kvislinga, kolaboracionista, simpatizera nacizma… ili jednostavno civila, isporučene su u Austriju gdje su čekali na daljnju deportaciju u »dobrohotne ruke« Staljina za kojega je »smrt jednog čovjeka tragedija, a smrt milijuna statistika«.
Operacija Keelhaul
Američki su saveznici svoju ulogu u »tajnom holokaustu« nazvali »Operacija Keelhaul«, što je termin čije je značenje u istoimenoj knjizi 1973. otkrio Julius Epstein objašnjavajući kako su gusari u svoje vrijeme uživali u neobičnom i vrlo okrutnom mučenju prilikom kojeg bi vezanog čovjeka bacili preko palube pa ga potom provlačili ispod kobilice, s jedne na drugu stranu i tako do smrti. Epstein je izbor prokomentirao riječima: »To što su naše oružane snage usvojile takav termin kao kodno ime za deportaciju brutalnom silom ravno u koncentracione logore gdje su na milijune čekali streljački bataljuni i omče, samo pokazuje koliko je naše vodstvo promislilo o sudbini ljudi koji su se zatekli na slobodnom teritoriju.
Zaista, koliko su »gospoda s vrha« promislila o onom što čine? Gospoda su promislila vrlo dobro i uloga svakog od čelnika bila je potpuno jasno definirana. S jedne strane Staljinu i ostatku novootkrivenih zvjezdica pružila se jedinstvena prilika da smaknu sve duše koje bi im u budućnosti mogle predstavljati prijetnju, s druge, na Rooseveltu i Churchillu je bilo »tek da prikupe antikomuniste i kolaboracioniste« pa ih potom prebace na onu stranu bloka gdje ih čeka sigurna egzekucija.
Koliki su broj ljudi Staljinu (i Titu) isporučili njegovi britanski i američki prijatelji? Skromnije procjene govore o dva milijuna duša, nešto hrabriji istraživači se ne ustručavaju od spomena pet milijuna deportiranih što su odmah smaknuti ili proslijeđeni na sporu smrt u sibirske gulage. Ako je pak suditi prema broju nalazišta u Sloveniji, tada su potonje procjene zastrašujuće u svojoj realnosti, tada je Bleiburg bio tek kap u moru (hrvatske) krvi.
Nacionalna sigurnost i »Saveznički holokaust«
Nakon više od pedeset godina britanske i američke vlasti još uvijek skrivaju dokumentaciju o »Savezničkom holokaustu«, no svjedočanstva su jednako ustrajna i jednako neumoljiva. Nakon prijelaza tisućljeća sve je jasnije da britanske i američke postrojbe nisu imale tek ulogu promatrača. Sve je jasnije da su savezničke snage djelatno sudjelovale u masovnom pokolju milijuna i milijuna ljudi. Napokon, svjedočanstva govore o tome kako su Britanci izbjeglice tukli do nesvjestice nakon čega bi ih ukrcali na kamione koji će ih odvesti ravno na egzekuciju. Svjedočanstva govore o tome da su stradavali svi redom: djeca, žene, vojnici, civili…
Bez ili s uvidom u »tajne dokumente što prijete nacionalnoj sigurnosti« jedno je sigurno, američka i britanska vlada dijele izravnu, neporecivu krivnju za smrt milijuna ljudi. Američka i britanska vlada su potpuno svjesno počinile zločin jednak onome kojem se sudilo u Nürnbergu. Isporučitelji ili izvršitelji? Granica je nejasna, no krivnja je ovdje nedvojbeno univerzalnog karaktera, u Sloveniji grob do groba, tko je tu pokopao koga?