Zagreb, 27. studenoga 20021. (Lucijana Kožul) – »Udruga Obnova« organizira akademske večeri s ciljem da to bude događaj u kojem poznati doktori znanosti svoja životna, akademska i poslovna iskustva prenose kroz neformalni oblik komunikacije sa slušateljstvom i gostima. Namjera je obogatiti kod onih koji slušaju njihov život i akademski rad.
Na VII. akademskoj večeri ugostili su povjesničara dr. sc. Hrvoja Mandića, autora knjige »Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću«. U razgovoru o knjizi dotakli su se svih važnih tema: početaka Hercegovačke franjevačke provincije, odnosa prema Kraljevini Jugoslaviji, uspostave Nezavisne države Hrvatske (NDH) i ustaškog režima, fra Radoslava Glavaša, franjevaca koji su spašavali progonjene te 1945. godine u kojoj stradavaju hercegovački franjevci.
Na početku razgovora dr. Mandić objašnjava važnost franjevaca u Hercegovini navodeći: »Nakon otomanskih progona, fratri su preživjeli i postali su jednostavno sve za taj kraj: i plemstvo, i intelektualci, i duhovni pastiri, i gospodarstvenici… Neizmjerna je njihova zasluga za kulturni razvitak, za kulturni identitet, pogotovo za nacionalni, a onaj katolički svakako je najvažniji. Dovoljno je istaknuti samo značaj fra Didaka Buntića. Ne samo da je spasio od smrti glađu toliki broj djece, između 10 i 15 tisuća, nego je i opismenjivao pučanstvo. Uvodio je škole, prve pučke škole, a zaslužan je i za ustroj Franjevačke klasične gimnazije, odnosno prve klasične gimnazije koja je kasnije postala otvorena i za javnost u Širokom Brijegu, ne samo za redovnike nego i za civile koji su se školovali dolazeći čak iz Srbije, Slovenije, Mađarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.«
U razgovoru se dotakao i političkoga stava hercegovačkih franjevaca. U Provinciji su postojale dvije snažne struje, jedna jugoslavenska, a druga struja je rješenje hrvatskog pitanja vidjela u okviru nacionalne države, spajanje Hrvatske i Hercegovine. Uspostavom NDH 1941. dobra većina franjevaca bila je zadovoljna što Hrvati napokon dobivaju državu, ali kad su počeli zločini to zadovoljstvo sve više splašnjava.
Pitanje fra Radoslava Glavaša i njegove veze s ustaškim pokretom još nije do kraja rasvijetljeno. Ima dosta rupa u toj priči, teško se dolazi do dokaza što je se tu u biti događalo. U isto vrijeme slučaj fra Justina Medića mnogo je jasniji. Postoji dokaz gdje je prisegnuo Anti Paveliću te ga je provincijal fra Krešimir Pandžić isključio iz Reda. Zbog ovakvih slučajeva treba spomenuti da ne treba sve franjevce stavljati u isti koš, oni su bili za slobodnu državu Hrvatsku, ali ne i za zločine ustaškog pokreta.
Bilo je i franjevaca koji su djelovali na terenu, branili ljude od represije rasnih zakona, Srbe i Židove. Fra Krešimir Pandžić i još nekolicina fratara išli su u Zagreb da razgovaraju s Antom Pavelićem o progonu Srba, no nije ih htio ni primiti. Vidjevši to sve, fratri otvaraju vrata svojih samostana te su davali potvrde ljudima da su kršteni samo kako bi izvukli žive glave, a po dogovoru kada prođe opasnost da te potvrde raskinu i vrate se na svoju vjeru. Taj papir je mnogim ljudima spasio život. Dosta takvih zalagali su se da fratri u veljači 1945. ne budu ubijeni, ali znamo da nisu uspjeli.
Fratri su 1945. ubijeni samo zato što nisu bili kompromitirani te se Josip Broz Tito bojao da bi oni mogli uspostaviti nekakvu novu vlast. Pomagali su Srbima i Židovima, bili su okrenuti Zapadu, proanglofilski orijentirani. Dr. Mandić ističe: »Gimnazija na Širokom Brijegu poznata je po tome što je 1939. – 1944. imala 19 doktora znanosti koji su stekli svoje doktorate na anglosaksonskim sveučilištima, ponešto germanskim, vrlo malo talijanskim. To je bila ta elita, vjerovali su u demokraciju i svi su pobijeni. Bili su odane pristaše Katoličke Crkve koja je predstavljala jedinog i pravog neprijatelja sovjetizma, boljševizma, komunizma, kako god ga zvali.«
Cijeli razgovor možete se pogledati na adresi: https://www.youtube.com/watch?v=GkUqL-2asO0. A ima ga i na portalu pobijeni.info (Multimedija + Video).