DUBROVNIK: DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE SVIH TOTALITARNIH I AUTORITARNIH REŽIMA

Dubrovnik, 23. kolovoza 2009. (IKA) – Uoči prvog Dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, koji se diljem Europe obilježava 23. kolovoza, dubrovačka Udruga »Daksa 1944./45.« priredila je u subotu 22. kolovoza u Dvorani Ivana Pavla II. u Samostanu sv. Klare u Dubrovniku tribinu »Europska savjest i totalitarizmi (u ozračju Rezolucije Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.)«. Na tribini, koju je vodio predsjednik Udruge Mato Račević, govorili su Ante Beljo iz Hrvatskog informativnog centra, dr. fra Mario Šikić, prof. dr. Hrvoje Kačić i dramski umjetnik Miše Martinović.
Na početku se nazočnima obratio dubrovački biskup Želimir Puljić, čestitavši Udruzi Daksa na čelu s predsjednikom Račevićem što su upriličili susret u povodu najnovije rezolucije Europskog parlamenta od 2. travnja, u kojoj se predlaže Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. »Tim danom htjelo bi se odati priznanje svim žrtvama totalitarnih i nedemokratskih režima i osuditi sve zločine protiv čovječnosti«, kazao je biskup, objasnivši da je ta rezolucija nastavak onoga što je 26. siječnja 2006. tražila rezolucija skupštine Vijeća Europe da se »osude zločini totalitarnih komunističkih režima«. »Budući, pak, da je ove godine 20. obljetnica raspada komunističke diktature u Europi i pada Berlinskoga zida, predlaže se usvojiti 23. kolovoza kao europski Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Prijedlog je usvojen u Europskom parlamentu 23. rujna 2008. i poslan svim državama članicama EU-a, parlamentima i vladama onih država koje su kandidati za EU, te zemljama povezanim s Europskom unijom. Čestitam Udruzi Daksa što su sabornicima iz naše županije dostavili “promemoriju” o tom danu«, rekao je biskup Puljić.
Spomenuvši podatak o 45 milijuna žrtava samo u XX. stoljeću, biskup Puljić ponovio je poziv sluge Božjeg Ivana Pavla II., kada je u Velikom jubileju 2000. pozvao mjesne Crkve neka »učine sve da se ne pusti zaboravu spomen onih koji su trpjeli za vjeru i Crkvu« te potaknuo na prikupljanje potrebite dokumentacije. Ivan Pavao II. je u prigodi beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca imenovao tri diktature koje su se u dvadesetom stoljeću natjecale u progonu onih s kojima se nisu slagali. To su bile nacizam, fašizam i komunizam, rekao je dubrovački biskup i dodao: »Mi smo živi svjedoci kako su, nažalost, desetljećima brojne žrtve bile “svetogrdno zatirane, brojčano umanjivane i nametnutim mukom prešućivane” (dr. Roščić). Mnogim stradalnicima, posebice iz II. svjetskog rata i poraća, grobovi su do danas ostali nepoznati, a njihova imena u historiografiji bila proskribirana, o čemu se nije smjelo ni govoriti, a pogotovu pisati«.
Biskup Puljić također je istaknuo kako su hrvatski biskupi, potaknuti Papinim pozivom, odlučili, svim znanim i neznanim mučenicima vjere od prvih početaka kršćanstva u našem narodu, postaviti spomen izgradnjom crkve Hrvatskih mučenika na Udbini i izgradnjom crkve u zatvoru u Staroj Gradiški. »Osobite žrtve fašističke i posebice komunističke diktature bili su crkveni ljudi: svećenici i njihovi suradnici i pomoćnici. U našoj maloj Dubrovačkoj biskupiji komunisti su poubijali dvadeset i jednog svećenika i redovnika i šest bogoslova (oko 30% klera). Stoga, izgradnjom crkve u starogradiškom zatvoru Crkva u Hrvata želi vratiti dug svećenicima koji su nevino osuđeni bili prisiljeni tu crkvu svojim posvećenim rukama rušiti. A tamo je samo 1955. bilo u uzništvu 211 svećenika i redovnika. Stara Gradiška je stoga postala nenadmašno mjesto svećeničkog progona, patnje i stradanja. Upravo tu će crkvu biskupi i svećenici graditi “svojim osobnim darom kao trajan molitveni spomen njima u čast”, kako bi “općinstvo svetih progovorilo glasnije od tvoraca podjele i zla” (NTT, 37).« O Danu žrtava s Dakse koji se svake godine obilježava u Dubrovniku kao »dan sjećanja« na stradanja kada su partizani poslije ulaska u Grad u noći 25. listopada 1944. poubijali 45 ljudi različitih zvanja i godišta, biskup je rekao: »Među stradalima bilo je sedam svećenika kao sedam darova Duha Svetoga ovom Gradu i biskupiji, te ondašnji gradonačelnik Niko Koprivica. Pohvalno je što je Grad Dubrovnik u slučaju njegova stradanja podnio “kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zločina”«.
Objašnjavajući odnos Crkve prema svojim mučenicima i mjestima njihova stradanja koja su za kršćane oduvijek bila sveta, biskup Puljić parafrazirao je misao pohoda ad limina, rekavši kako je godišnji pohod otočiću Daksi i molitva za pokoj duša stradalnika »trajni pohod Dubrovnika “pragovima svojih stradalnika”, posebice onima koji su zaboravljeni ili ih se nitko nema sjetiti«. »Neka im Gospodin udijeli pokoj vječni, a nama ojača vjeru u ideale slobode i uzajamne ljubavi, kao i nadu u pobjedu dobra nad zlom. Tomu bi trebao pridonositi i predloženi “Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima” koji smo ovom tribinom komemorirali«, zaključio je biskup.
Na temelju četrdeset godina bavljenja žrtvama rata i poraća Ante Beljo rekao je kako je Hrvatski informativni centar prikupio dosta građe i svjedočenja ljudi o zločinima. Objasnio je zašto je 23. kolovoz izabran kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Naime, 23. kolovoza 1939. ministri vanjskih poslova Sovjetskog Saveza i Njemačke, a de facto Staljin i Hitler, potpisali su sporazum o nenapadanju, dogovarajući pri tome tajno podjelu teritorija među sobom. Nakon toga su se počeli događati zločini i prikrivanja zločina. Istina nije mogla doći na vidjelo gdje su god počinitelji bili na vlasti, istaknuo je Beljo, pa su se u slobodnom svijetu na taj dan organizirale demonstracije tzv. Dan crne vrpce (Black ribbon day) s ciljem upoznavanja svijeta s prikrivanjem zločina. Donošenje rezolucije je samo moralna osuda, a ništa bitno se u svijetu nije promijenilo. Danas na poziciju u Europi dolazi globalizam, bez ideološke duše, koji potiče podjelu svijeta na bogate i siromašne i dokida sve moralne vrednote. Katolička Crkva, koja je internacionalna, ostala je jedina ćudoredna okomica. Potrebno je stoga staviti te ćudoredne vrjednote pred današnjeg čovjeka i reći mu kako je ta okomica potrebna za razvoj društva.
Dramski umjetnik Miše Martinović, sudionik Križnog puta, pročitao je i ulomak pjesme o. Petra Perice »U slavu Ruđeru Boškoviću« te iznio svoje svjedočanstvo o godinama završetka II. svjetskog rata i onome što se događalo nakon toga.
O trinaestorici zatvorenika, stanovnika Dubrovnika i bliže dubrovačke okolice, koji su dio života proveli u logoru na Prevlaci kao antifašisti osuđeni od fašističkog režima, govorio je fra Mario Šikić, iznoseći usto životni put stradalnika franjevaca: fra Tome Tomasića, fra Marijana Blažića, fra Gerarda Barbira i fra Beata Balda. Spomenuta trinaestorica antifašista: Luko Marčinko, Zdravko Pavlić, Željko Radić, Vinko Sablić, Mato Kunčević, Grgur Ilić, Marko Kujundrić, Petar Milošević, Baldo Crnjak, Simo Lukšić, Karlo Šifer, Andro Filičić i Lukša Grego, po dolasku partizana u Grad stradali su na različite načine. Da je partizanska vlast tada bila antifašistička, njima se ne bi ništa dogodilo, zaključio je fra Mario.
Dr. Hrvoje Kačić dodao je da su stradali franjevci prije dolaska u Dubrovnik živjeli na Kvarneru i Istri gdje su upoznali okrutnosti totalitarnog režima i bili su njegovi protivnici. Za Europu antifašizam je pozitivna kategorija, ali ga treba točno definirati po onome što on jeste, a ne što nije, kako je to uobičajeno u objašnjavanju pojmova. Istaknuo je kako antifašisti u Hrvatskoj trebaju naći prostora za distancu od zločina koje su partizani počini krajem II. svjetskog rata i u poraću. Predavač je pozvao na buđenje savjesti s obzirom na totalitarne sustave i njihove brojne žrtve.