U širokobriješkoj crkvi toga zimskoga jutra bilo je neopisivo tiho. Malo kad bi takva teška tišina boravila u kamenoj ljepotici, no odjednom ju je prekinuo zvonki hod malog djeteta. Osmogodišnji Andrija trčao je središnjim prolazom prema sakristiji. Sav zapuhan otvorio je vrata i u istom trenutku počeo: »Faljen Isus! Da vidite fra Ivo, jučer u nas…« Tada je maleni zastao. U čudu je gledao praznu sakristiju, gdje bi inače nalazio više fratara. Često bi tamo dolazio s vijestima iz svoga zaseoka, a svim je fratrima bio ljubimac. Oni su ga često poučavali o vjeri, a on je njih razveseljavao brzim usvajanjem, jako naprednim za svoje godine. Vidjevši taj neobičan prizor, nekoliko je puta viknuo ime svakog fratra kojeg bi se sjetio. Praznim samostanom čuli su se dječji povici: »Fra Ivo? Fra Marko? Fra Stanko? Fra Krsto? Fra Tadija?…« No, tog jutra nije bilo odgovora. Andrija se vrati u crkvu gdje su sada bile četiri bake. One su izgledale tužne, a njegov dječji um shvatio je da nešto nije u redu. Kad su njega ugledale, bake su pred sobom prekrižile ruke, zaklanjajući lice i krišom brišući suze, da dječak ne vidi. Andrija je tada izašao iz crkve te krenuo kući. Putem se ogledavao ne bi li ugledao kojeg fratra u dvorištu, no vani je bilo kao i unutra – nigdje nikoga. Osjetio je nemir u zraku koji je dao naslutiti da ovaj Brijeg više nikad ne će biti kao prije…
Jednog zimskog jutra, godine Gospodnje 1955., iz Gelbaja u blizini crkve, čula se lagana pjesma. Nije to bio pjev ptica, već to pjevaše mlado momče. Prvijenac očev, ponos svoga sela i svoga Brijega, hitio je na molitvu da s Bogom započne svoj dan. Svaki dan je tako pjevušio, no ovoga jutra nešto ga je usred pjesme stegnulo u srcu. Najednom se sjeti onog dana prije deset godina, a kao da je bilo jučer. Tada uminuše njegovi prijatelji, Kristovi učenici i službenici naroda svoga. Misli mu se nizaše: »Malen bijah, no već sam tada osjetio veličinu toga okrutnog čina što se zbio na rodnome mi Brijegu. Želim da svi ljudi znaju tko su bili moji prijatelji koji život svoj položiše za Boga jedinoga…« U tim mislima ode mladi Andrija do svoga vječnog skrovišta. Ušavši u crkvu pogledao je u ona vrata kroz koja je nekad prolazio, dolazio k braći franjevcima koje je tako nevino i djetinje iskreno volio, kao da su mu braća po krvi. Niz obraze su mu potekle dvije suze koje nije zaustavljao. Pustio je da isteku do kraja, a tada su mu iz srca izašle riječi molbe Bogu: »Gospodine i Bože moj, koga su gorljivo tražila moja pobijena braća, daj snage našem narodu da uvijek molimo za svoga neprijatelja, kako Ti to želiš. Daj da jednog dana cijeli kršćanski narod prepozna život u predanosti Kristu i kod naših mučenički ubijenih fratara te ih uzdigni na čast oltara. Neka oni ostanu naš vječni uzor kako živjeti za Boga.« Rekavši te svečane riječi, ustade ohrabren i obogaćen Duhom Svetim, spreman za sva buduća životna iskušenja.
Anđela Marušić
3 b, Gimnazija fra Dominika Mandića
Široki Brijeg