Prva oštrica tešku tišinu para,
smrtna vrata neprijatelj drzak otvara.
A Božja ovčica pokorno se diže,
čvrstim korakom prilazi bliže.
Pada, koljenima tlo dira,
rukama riše znak mira.
Medaljon raspetoga visi mu s njedra,
a ispod njega čuju se zvuci srca jedra.
Moli, žarke riječi sriče
dok mu otmičar poput lava riče.
Strahovite psovke na nj baca,
u kaljužu pretvara zemlju mu otaca.
Bezbožnici bijedni i ne slutiše
da fratar moli za spas njihove duše.
I dok vrtom leden vjetar puše,
olovom mučeničku glavu mu napuniše.
»A sada ti, druže!«
Duša se iz njega polako cijedi,
još jedan život blijedi.
Na koncu volje Božje visi,
za tren ostadoše samo beživotni obrisi.
Unakaženo tijelo zvijer na lomaču vuče,
zadnji spomen na nj hoće da dotuče.
O, jadni naš nevoljni hrvatski puče,
vrana crna nad tobom huče.
Grob sablasni glave svete guta,
kraj tu je zemaljskog njihova puta.
A letač bijeli već ih čeka,
zlo i nepravdu ovog svijeta cjepka.
I dok janje drago strašna vatra gazi,
tebi krvniče po duši zmija plazi.
Cijelo srce ti zaudara po vlazi,
jer jezivi su i gorki demonski mirazi.
»A sada ti, druže!«
Dvanaesti put mrko se čuje,
i zadnju žrtvu raj dočekuje.
Kamen krški k’o rubin sada blista,
ponornica naša rumena je pista.
Blaženi u krvi svoje izbijeliše halje,
tim činom odagnaše vražje ralje.
Pogledajte sada te branitelje,
vladavine Svetog Trojstva promicatelje!
Iako to davno bijaše,
još se o njima na kamenu piše.
I samostan njihov još postoji,
kao veličanstven svjetionik kršćanstva stoji.
Ni zub vremena ih nagristi ne će,
ništa nam od toga ne smije biti preče.
Neka se drži sjećanje na muku naše braće,
ponos naš, naše dike najveće.
Petra Smoljan, III. r., Gimnazija dr. fra Slavko Barbarić, Čitluk