Postoje mnogi znanstveni radovi, mnoga svjedočenja koja potvrđuju velika stradavanja i zlodjela koja su se dogodila na području Hercegovine u zadnjim mjesecima Drugoga svjetskoga rata i u samu poraću. Svakako su ubojstva hercegovačkih franjevaca jedan od najokrutnijih zločina novije povijesti na ovim prostorima.
Naime, jake jugokomunističke snage tijekom veljače 1945. nakon osvajanja i ulaska u hercegovačke gradove, u sljedećim mjesecima nakon toga zvjerski su postupali i mučki ubili ukupno 66 hercegovačkih franjevaca u Širokom Brijegu, Mostaru, Čitluku, Kočerinu i ostalim mjestima hercegovačke nam zemlje, kao i na Križnome putu.
Postavlja se pitanje što je bio krajnji cilj mučenja i ubijanja franjevaca u Širokom Brijegu, Mostaru i šire?
To je očito bila velika jugokomunistička čistka, pomno planirana, usmjerena na ljude s istaknutim ćudorednim i duhovnim karakteristikama. Nikako nije bila slučajna, nego usmjerena na svećenike i druge hrvatske velikane duha jer se tako željelo ubiti duh jednoga naroda, vjeru i Crkvu. Željelo se u temelju sasjeći nositelje misli i istinske vrijednosti hrvatskog naroda, tj. sve ono što čini i jamči njegovu opstojnost na ovim prostorima.
Završetkom pravih ratnih djelovanja logično i sasvim prirodno bilo bi početi izgrađivati društvo novih vrijednosti, a ne sustavno planirati i u zlodjelo provesti smaknuće nevinih hercegovačkih franjevaca ostavljajući surovi palež i sijući strah za svakog Hrvata, katolika s ovih prostora.
Svi ti zli ljudi koji su odigrali ove strašne uloge pokušavali su sve napravljeno prekrivati i zatajivati dugi niz godina. Pravu potporu u ovome imali su u totalitarnom jugokomunističkom režimu koji je bio na snazi gotovo pola stoljeća.
Za ubojstva hercegovačkih fratara do danas nitko nije odgovarao. Trenutačno se za njih vodi postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Započeo je 2007. Molimo se da uspješno završi.
Mnoga ubojstva, progonstva, prolijevanje krvi za ispunjenje osobnih ideoloških ciljeva, sustavne nemoralne i neljudske radnje… Stalno se pitam zašto, zbog koga i komu je to sve trebalo. Zašto su ljudi tako nemoralnog duha, kako imaju savjesti napraviti takvo što? Kako su mogli imati hladno, kameno srce? Kako su mogli uopće disati, kako su mogli zaspati s takvim teretom svoje nutrine, ujutro se probuditi i biti nekom u životu otac, stric, brat, nastavnik, profesor, nadređeni…?
Unatoč svim nedaćama i izazovima prethodnoga vremena živi smo svjedoci da smo nakon više od sedam desetljeća kao narod opstali na našoj grudi očuvavši svoja ognjišta i naraštaje. Ostali smo i opstali te i dalje stojimo čvrsto svoji na svome. Vjerujući u sebe, prave ljudske, moralne vrjednote, mnogima još možemo biti dobar primjer očuvanih istinskih vrijednosti. Naša Crkva, naši franjevci i dalje su s nama kao pravi svjetionici u ovome suvremenom, vrlo izazovnom novom vremenu. Širokobriješka crkva, Međugorje kao mjesto Gospina ukazanja, uspješni športaši, poduzetnici, žive obitelji, ponosan i vrijedan svaki pojedinac te mnoge ostale znamenitosti naše Hercegovine jesu samo živi primjeri i potvrda naše opstojnosti, ustrajnosti i zalog vedrije i bolje nam budućnosti. Hrvatski čovjek i dalje uspravno, ponosno stoji, s čvrstom vjerom u bolje sutra.
Zaboraviti žrtvu franjevaca svima bi nama predstavljalo neoprostiv grijeh. Zbog toga imamo potrebu biti ponizni, s ponosom ju prikazivati prenoseći je tako na sve buduće naraštaje. I na kraju biti zahvalni što su nam svojom žrtvom i primjerom dali priliku biti to što jesmo te nastaviti put vjere, sreće, ljubavi i mira.
Marta Crnjac, IX. d, 2. OŠ, Široki Brijeg