Veljača je mjesec magli, neke nedefinirane hladnoće. Jedna takva magla naslonila se na zidove fratarske mlinice čineći ionako tešku noć još težom. Dan se bližio kraju. Bilo je vrijeme večere.

Božo Mišković iz Baljaka, Momo Šitum iz Vukovska, Šefko Lokmić iz Duvna, Ante Mioč iz Livna, Mujo Seferović iz Duvna, Florijan Sučić iz Livna, Kasim Numić iz Duvna, Muhamed Dilaver

Lica: DID TOMA, glava hercegovačke obitelji BABA MARA, njegova žena IVA, njihova nevjesta ANA, trudnica, također njihova nevjesta MARKO i IVAN, njihova djeca, učenici svjedoci VINCEL, njihov susjed fra PAVO

I rekoše mi jednom da u ta davna vremena živjelo se u strahu, ne znam ni sama od čega, nikada mi nisu htjeli reći čega su se bojali… Valjda strah

Godina Gospodnja ’45., ratnim stradanjima obuzeta. Tko se za istinu borio, svoju obitelj je ožalostio. Tko je vjerom vođen, bijaše metkom pogođen. lako je posvećen, ni samostan nije pošteđen. Kristovih

Naši franjevci, živjeli su za svoju vjeru, umrli, bili mučeni za nju, za Isusa Krista. Nipošto se nisu htjeli odreći Boga. Danas su nam svima u sjećanju, molimo se za

Tih je godina bilo teško biti Isusov prijatelj, pričala mi je moja baka. Fratri su za narod bili jako važni, uostalom kao i sada. Imati fratra značilo je imati oslonac.

Franjevački arhivi 1945., potpisujem: U snu kao propet trčim prema javi. Uporište trudna pogleda svraćam nebu. Zgužvanih, oronulih na dodir omekšanih rukava gdje ih prislonjene izjeda dodir moje kože. Opruženih

Ubili su naša tijela, ali nisu mogli ubiti naše duše i naše zasluge. Oni koji su nam presudili, osudili su sami sebe, a nas su učinili dugovječnijima. Sjećanja na nas