Još jedna veljača na Širokom Brijegu obilježena je molitvom za pobijene hercegovačke franjevce i vjerni Božji puk. Partizanski zločinci su u svome krvavom naumu mislili da na Široki Brijeg, poslije onog krvavog sedmog dana u veljači 1945., ne će više kročiti nijedna stopa. Međutim, s vjerom i nadom u Boga Hercegovačka franjevačka provincija liječila je svoje rane, a krv mučenika rađala je novim redovničkim i svećeničkim zvanjima. Narod je molio i izmolio nova zvanja i s fratrima obnovio Široki Brijeg čuvajući uspomene na nevino pobijenu braću fratre. I u godinama kada se to nije smjelo s ponosom je o njima govorio, molio se za njih i utjecao se njihovom zagovoru.

Od samostana do ratnog skloništa i ovog 7. veljače krenula je kolona od 66 svećenika, skupina novaka i ministranata stazom kuda je prije 66 godina prošlo 12 čuvara franjevačkog samostana. Molitva gvardijana i pjesma Frame ujedinila je brojni vjernički puk u jednoj misli — da se ovakvi zločini više nikada ne ponove. Procesija zatim ulazi u crkvu prepunu vjernog puka, a na grobovima 22-ojice fratara slijedi čitanje njihovih imena. Koliko su podijelili sakramenata krštenja, koliko su ljudi ispovjedili i pričestili, vjenčali i duhovno poučavali samo Bog zna. Koliko su sjemena Božje riječi posijali, a ploda nisu dočekali? Plodovi njihovog redovničkog i svećeničkog poziva i mučeničke smrti vidljivi su danas.

Svetu misu predslavio je hercegovački provincijal dr. fra Ivan Sesar koji je na početku istaknuo riječi blaženog Alojzija Stepinca: »Kada vam sve oduzmu, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači.« Provincijal je u propovijedi istaknuo: I ovo naše okupljanje izraz je dubokog poštovanja i zahvalnosti pred onima koji su nesebičnim i neustrašivim življenjem zapaljenu baklju milosti Božje predali nama u ruke. Zahvaljujući njihovom svjedočanstvu hrabrosti i vjere dobro znam odakle dolazim, ali s puno nade i strepnje htio bih znati kamo ja i moj narod danas idemo. Naša nas povijest obvezuje da tu baklju vjere i pripadnosti svome narodu čuvamo, rasplamsavamo i upaljenu predamo budućim pokoljenjima.

Sjećanje na naše ubijene fratre, koji su svojim životom posvjedočili ljubav prema Bogu i svom narodu, potiče nas da i mi vršimo Gospodinovu zapovijed ljubavi. Svaki je od ovih 66 ubijenih fratara, kojih se danas spominjemo, na jedinstven način dao kršćanskoj nadi lice Bogu posvećujući svoj život i odgovarajući na potrebe vremena u kojemu su živjeli. Braćo i sestre, kako ne bismo upali u napast da želimo postići slavu zbog onoga što su drugi učinili trebamo se zapitati nad našim životom, prihvaćajući otvorena i raspoložena srca primjer što su nam ga naša pokojna braća ostavila. Samo tako ćemo moći iskreno opjevati njihovu slavu. U ovom trenutku, u kojem sa zahvalnošću promatramo prošlost, usmjeravajući oči u budućnost prema kojoj nas Duh potiče i vodi pozvani smo sa zahvalnošću prihvatiti svoju povijest, s odgovornošću sadašnjost i s nadom budućnost. Neka nam Gospodin pomogne da i mi svoje poslanje smjelo svjedočimo i promičemo svjesni da ni vrijeme ni mjesto ni političke niti bilo kakve druge okolnosti nisu presudne za ostvarenje svetosti, već život utemeljen na Evanđelju Isusa Krista.

Na kraju sv. mise okupljenom se puku obratio vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« fra Miljenko Stojić iznijevši iscrpne podatke o bogatom radu Vicepostulature u prošloj godini. Zahvalio je svima koji doprinose uspješnom radu Vicepostulature i sve pozvao na daljnju suradnju i potporu kako bi ovaj postupak, uz Božju pomoć, bio uspješno priveden svome kraju. Širokobriješki gvardijan fra Sretan Ćurčić izrekao je riječi zahvale provincijalu i svim svećenicima koji su u velikom broju sudjelovali u slavljenju sv. mise te svima koji su ovih dana molitvom ispunjali širokobriješku crkvu, sudjelovali u programu 1. Dana pobijenih hercegovačkih franjevaca, a posebno je pozdravio obitelji pobijenih fratara te članove splitske podružnice Udruge Hrvatske Domovinske Vojske 1941. — 1945. Zahvalio je i Vicepostulaturi na njezinom zauzetom radu. Gvardijan je na kraju obećao da će s braćom fratrima čuvati mjesto ubojstva i pokopa naše braće, a sav puk pozvao na molitvu da ih Crkva uzdigne na čast Oltara.